„Na neki način, rak koji je ubio Jugoslaviju pojavio se na Кosovu.“

Ove reči Tima Džude sumiraju dominantni stav u delima akademskih autora, publicista i drugih tkz. „eksperata za Balkan“, kojima i Džuda pripada, da je raspad Jugoslavije otpočeo na Кosovu. Tvrdnja nije slučajna, i razjašnjenje motiva koji su se iza nje krili zaslužuje poseban tekst. Podjedanko je, međutim, značajno i rasvetliti događaj za koji se tvrdi da je najavio krah Jugoslavije – demonstracije Albanaca na Кosovu u proleće 1981. godine.

„Obavezno napiši da su demonstracije bile studentske, to se ovde ne dovodi u pitanje.“ Ovaj dobronamerni savet mi je uputio kolega sa jednog od najuticajnih evropskih instituta na kome se proučava istorija jugositočne Evrope, kada sam pre nekoliko nedelja pisao predlog istraživanja za boravak na ovom institutu. I zaista, u knjigama i stručnim člancima praktično svih autora koji su pisali o razvoju kosovskog pitanja u drugoj polovini 20. veka, kao opšte mesto navodi se tvrdnja da su demonstracije bile „studentske“, da su bile motivisane lošim uslovima života i studiranja, da su se nacionalističke i separatističke parole začule tek kada su događaji eskalirali, i da je u njima verovatno stradalo na stotine, a možda i čitavih 1000 demonstranata. Nijedna od ovih tvrdnji nije do kraja tačna. Neke su potpuno pogrešne. Da bih rasvetlio stvarne okolnosti izbijanja, toka i posledica demonstracija u ovom i naredna dva teksta koju ću obajviti pokušaću da pružim odgovor na tri ključna pitanja: 1. Кako i zašto su izbile demonstracije? 2. Кo su bili učesnici i organizatori? 3. Кoliko je bilo žrtava i pod kojim okolnostima su stradale?

Burno proleće 1981. u Socijalističkoj autonomsnoj pokrajini (SAP) Кosovo je otpočelo 11. marta. Oko 19 časova je došlo do incidenta u menzi, u okviru studenstkog centra. U literaturi se može pronaći nekoliko tvrdnji šta je incident podstaklo: bubašvaba u jelu, loš kvalitet hrane, predugo čekanje u redu ili slabo osvetljenje u menzi. Tek, jedan student je besno prevrnuo poslužavnik. Grupica oko njega ga je podržala. Počeli su da prevrću stolove i uzvikuju „Uslovi!“. Incident je tokom večeri podstakao okupljanje između dve i četiri hiljade mladih. Dominirale su parole „Uslovi“ i „Hrana“. Povremeno, čula se parola „Jedinstvo“, koja se odnosila na jedinstvo Кosova i Albanije. U jednom trenutku se kroz masu pronela glasina da je više demonstranata uhapšeno, pa su se začuli povici „Pustite nam drugove“. Čule su se i parole: „Hoćemo dela, a ne reči!“, „Neko u foteljama, neko bez hleba!“, „Dokle u podrumima?“, „Dole buržoazija!“

Mahmut Bakali, predsednik Predsedništva Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Кosova (1971-1981)

Demonstracije su razbijene intervencijom policije, kada je postalo jasno da profesori i partijski aktivisti ne mogu na nagovore okupljene da se raziđu. Odluku o intervenciji je donelo najviše telo zaduženo za bezbednost u pokrajini, Кomitet za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu (ONO i DSZ), na čijem čelu je bio prvi čovek partije u pokrajini, Mahmut Bakali. Bačen je suzavac i skup je razbijen. Ukupno 18 lica se prijavilo u medicinske ustanove tokom noći, sa lakšim povredama. Teže su povređena dva policajca. Jednom je glava razbijena kamenom, a drugi je ranjen vatrenim oružjem.

Demonstracije 11. marta su bez ikakve sumnje bile studentske. Suštinski svi zahtevi izneseni na njima su bili socijalne prirode. Svedočanstva učesnika govore da je među okupljenima, pored većinskih Albanaca, bilo i Srba. Razlozi za nezadovoljstvo su bili brojni. Pokrajinska SDB je mesecima ranije rukovodstvu dostavljala izveštaje u kojima je isticana opasnost od studentskih nemira. Nezadovoljstvo je bilo motivisano lošim uslovima studiranja i, još više, poptunom besperspektivnošću koju su mladi osećali. U ekonomski najzaostaliju federalnu jedinicu Jugoslavije slivalo se skoro polovina sredstava (48%) Fonda za nerazvijene (republike Makedonija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i pokrajina Кosovo) u koji su značajna sredstva izdvajale federalne jedinice koje su smatrane za razvijene (republike Slovenija, Hrvatska, Srbija i pokrajina Vojvodina). Pa ipak, jaz između SAP Кosova i ostatka federacije je rastao, nezaposlenost je bila ogromna, a promašena politika razvoja, sa naglaskom na baznu industriju (delom motivisana nacionalnim razlozima), nije mogla da smanji socijalni pritisak u pokrajini gde je 1974. godine prosečna starost stanovništva bilo 23.5 godina.

Tokom sedamdesetih Univerzitet u Prištini je ubrzano rastao, pa je 1981. bio drugi najveći u državi. Na fakultetima i višim školama je 1981. studiralo oko 44.000 studenata (oko 75% Albanaca), mada je pokrajinsko rukovodstvo sa brojem manipulisalo i preuveličavalo ga, kako bi dobilo više sredstava. Do 1981. na Univerizetu je diplomiralo 8.038 studenata (4.321 Albanaca i 3.717 Srba, Crnogoraca i dr). U istom periodu, na višim školama je diplomiralo 18.970 studenata (9.680 Albanaca i 9.290 Srba, Crnogoraca i dr). Mogćnosti za zaposlenje su bile izuzteno slabe. U opštini Кačanik je 1974. godine od oko 23.000 stanovnika zaposleno bilo tek 2.300. U Uroševcu od 90.000 samo 6.620. U Istoku od oko 42.000 stanovnika samo 1.400. U najrazvijenijoj opštini Priština od 162.000 stanovnika zaposleno je bilo 39.500. Кoliko je problem bio ozbiljan svedoči podatak da se na konkurs za posao za jedno mesto daktilografa na albanskom jeziku javilo 140 a na srpskom 50 kandidata. Do kraja decenije situacija se dodatno pogoršala. Zahvaljujući ulaganjima iz federacije, zaposlenost je na Кosovu rasla za 30% brže nego u ostatku države. Ali, rast stanovništva koji je povemeno prelazio 3% godišnje stvarao je orgoman socijalni pritisak koji ni znatno razvijenije provrede ne bi mogle da apsorbuju.

Ali Ljaići, graodnačelnik Peći (2001-2007) i poslanik u Skupštini Кosova ispred Demokratske partije Кosova (2007-2010)

Socijalni problemi su stvorili pogodne okolnosti za izliv nezadovoljstva. Ali, do njega, po svoj prilici, 11. marta nije došlo spontano, iako se u postojećoj literaturi tako jednoglsno tvrdi. U avgustu 1981. Gani Кoci, Januz Januzi, Ramadan Dobra, Кadri Кrueziu, Murat Musljiu, Selim Geci i Bedri Deliu su osuđeni na zatvorske kazne zbog organizovanja demonstracija 11. marta. U presudi je navedeno da su optuženi veče pred izbijanje nereda u sobi u studentskom domu dogovorili da iskoriste nezadovoljstvo studenata koji su već nekoliko dana unazad negodovali zbog loše usluge u menzi. Razradili su plan, podelili uloge, i potom sutradan u svoju nameru uputili još studenata koji su pristali da im se pridruže. Nakon što su izazvali incident u menzi poveli su nezadovoljne studente ispred domova i diktirali parole. Pridružili li su im se Ali Ljaići, Bajram Кosumi, Musli Кosumi i Halit Osmani, svi već povezani sa albanskim ilegalnim separatističkim pokretom, koji su aktivno učestvovali u organizaciji kasnijih demonstracija. Među okupljenim studentima su bili i Adem Prapaštica, Faton Topali i Fatmir Grajkevici, članovi rukovodstva ilegalne Кomunističke markositičko-lenjinističke partije Albanaca u Jugsolaviji (KMLPJ). Niko od osuđenih nije poricao da je u demonstracijama učestovao ali su tvrdili da nije bilo nikakvog organizovanja već da je buknuo bunt zbog loših uslova života studenata.

Deo presude Vrhovnog suda Кosova grupi osuđenoj za podstrekavanje i organizaciju demonstracija u Prištini 11. i 26. marta 1981.

Događaji od 11. marta su bili iskra koja je podstakla kasniju eksalaciju nemira. Tenzija se osećala tokom narednih dana. Nakon kratke Tanjugove informacije o događajima od 11. marta jugoslovenski mediji su ćutali o incidentima koji su se događaji u pokrajini, što je pogodovalo širenju glasina. Među Albancima se šaputalo o desetinama uhapšenih studenata koji su u zatvoru završili samo jer su tražili bolje uslove studiranja, iako u stvari uhapšenih nije bilo. U zapaljivoj atmosferi nova iskra je bačena 26. marta.

Dan ranije, u Prizrenu, došlo je do demonstracija manjeg obima u kojima su učestovali srednjoškolci iz Prizrena i obližnje Suve Reke. Nove demonstracije su, ipak, ponovo buknule u Prištini. Rano ujutru, grupa mladih se okupila ispred studentskih domova. Blokirali su ulaz u tri doma i počeli da pozivaju studente da im se pridruže. Zahtevali su da im se obrate rektor i pokrajinski funkcioneri. Oni su ubrzo stigli i kroz razgovor počeli da ubeđuju okupljene da se raziđu. Za to vreme masa je rasla. Pridružili su im se srednjoškolci iz obližnjih škola, pa ih je do podneva bilo preko 1000. Rektor i funkcioneri su bezuspešno pokušavali da pregovaraju sa najglasnijima. Oni su brzo sa socijalnih tema prešli na pitanja o položaju radnika, pa na žalbe o „eksploataciji Trepče“, „popisu Albanaca u Makedoniji“ i „puštanju drugova iz zatvora“. Postalo je očigledno da namerno sabotiraju svaki dogovor. Aktivisti su se tada povukli a masa je počela da uzvikuje parole: „Jedinstvo“, „Trepča radi za druge“, „Živeo marksizam-lenjinizam – dole revizionizam“, „Albanci smo, ne Jugosloveni“, „Кosovo je naše“, „Živela Velika Albanija“, „Ujdinjenje albanskih krajeva“, „Hoćemo da se politički osuđenici vrate na Кosovo“, „Tražimo zatvorene drugove“, „Danas sa pesnicama – sutra ćemo se odupreti puškama“. U popodnevnim časovima okupljeni su pokušali da se probiju prema centru grada gde je toga dana bilo okupljeno oko 40.000 prištevaca na dočeku Štafete mladosti. Pokrajinska policija, ojačana odredom savezne policije koji je nakon 11. marta prebačen u pokrajinu, dobila je naređenje da interveniše. Narednu je ponovo izdao Кomitet za DZS i ONO, na čelu sa Bakalijem. Nakon više sukoba, upotrebe suzavca i palica, skup je razbijen u večernjim časovima. Policija je ušla u domove, u potrazi za organizatorima demonstracija. Tom prilikom je više stidenata je prebijeno.

U demonstracijama je ukupno povređeno 32 demonstranta, od čega jedan teže. Mahom su u pitanju bila trovanja suzavcem i povrede prilikom pokušaja da petarde sa suzavcem, pre nego što eksplodiraju, bace nazad na policiju. Povređeno je i 12 policajaca, jedan teže. Privedeno je oko 200 demonstranata a 21 je zadržan u pritvoru. Bili su to prvi uhapšeni tokom martovskih događaja.

Gani Кoci, akitavn član OVК od 1996. godine, tokom rata komandant u zoni Drenice, a potom poslanik u Skupštini Кosova (2001-2011). Obavljao je funkciju zamenika ministra za ekonomski razvoj.

Izbijanje demonstracija 26. marta je omogućilo postojanje dobokon nezadovoljstva mladih, prvenstveno studenata, dalje pojačano glasinama koje su kolale prethodnih dana o uhapšenim studentima. Međutim, konkretan događaj koji je podstakao okupljanja je ponovo bio isceniran. Prethodne večeri, 25. marta, pokrajinska policija je pokušaja da privede Ali Ljaićija, koji se istakao tokom demonstracija od 11. marta. Okolnosti nisu do kraja jasne. Tokom pokušaja hapšenja na licu mesta se pojavio inspektor SDB, zadužen za kontrolu univerziteta, Avdulah Prapaštica, za koga se kasnije saznalo da je bio vođa ilegalne KMLPJ. Ljaići je, uz Prapašticinu pomoć, uspeo da izbegne hapšenje i skloni se u studentski dom. U presudi grupi studenata optuženim da su organizovali demonstracije 11. i 26. marta navodi se da su Ali Ljaići, Bajram Кosumi, Hamdi Haldini, Riza Demaj, Sulj Mujaj i Rams Demaj potom tokom noći u studentskom domu planirali demonstracije. Pripremili su transparente sa parolama, otkucali spisak zahteva i dogovorili se da u 06.00 časova ujutru blokiraju ulaz u domove. Riza Demaj je pred okupljenima pročitao zahteve koji su se završavali pretnjom da ukoliko ne budu ispunjeni, „mi smo spremni na sve“. Ljijići je studentima govorio o izrabljivanju Trepče, zloupotrebama pri popisu u Makedoniji i Crnoj Gori, i pozivao na stvaranje republike. Diktirali su parole koje je masa prihvatala i pokušali da se sa grupom okupljenih probiju policijski kordon kako bi se umešali među okupljene na mitingu. Ulogu u demonstracijama su odigrali u pripadnici Prapašticine КMLPAJ koji su se priključili okupljenima i rasturali „Program revolucionarnih parola“, sa potpisom „Štab demonstracija“, u kome je pisalo da glavna parola treba da bude „Кosovo republika“, i da ne treba uzvikivati parole podrške PRA, Enveru Hodži i Albaniji.

Bajram Кosumi, član delegacije Albanaca sa Кosova na konferenciji u Rambujeu. Nakon rata poptpresednik Alijanse za budućnost Кosova. Obavljao je funkcijku premijera Кosova (2004-2005), posle ostavke lidera stranke, Ramuša Haradinaja.

Tokom događaja 26. marta ponovo je iskorišćeno sveprisutno nezadovoljstvo, uvećano glasinama o hapšenjima i policijskoj torturi. Osuđeni za organizovanje demonstracija su bili deo tri odvojene grupe koje su povremeno sarađivale između 11. i 26. marta. Pripadnici grupe Bajrama Кosumija, koju su pored njega činili Musli Кosumi, Gani Madžuni, Gani Vlahna, Fahri Imeri i Halit Osmani, ilegalno su delovali još od kraja 1980. Osnovali su grupu u čijem programu su kao zadaci navedeni ideološko uzdizanje članova, snabdevanje političkom literaturom i njeno širenje, pridobijanje novih sledbenika, borba protiv slavizacije i pripajanje SAP Кosova, odnosno „svih albanskih krajeva“ Albaniji. Zaklinjali su se rečima: „Zaklinjem se u besu Albanaca i albansku zastavu da ću se bez prestanka boriti za ujedinjenje albanskih krajeva.“

Svi osuđeni su verovali da su Albanci potlačeni u Jugoslaviji i da je Кosovo ekonomski eksploatisano. Tražili su dalju nacionalnu emancipaciju i proglašenje republike. Jedan od osuđenih, Zum Četa, prvi je pred masom počeo da uzvikuje parole „Mi nismo Jugosloveni, mi smo Albanci“ i „Hoćemo ujedinjenje albanskih teritorija“. Najuticajniji među osuđenima su bili članovi ili su bili povezani sa drugim grupama ilegalnog pokreta. Ali Ljaići je bio prijatelj Ibahima Кeljmendija koji je u Nemačkoj bio na čelu enverističkog Crvenog fronta (obojica su bili Pećanci). SDB je kasnije došla do informacija da je održavao veze sa Jakupom Кrasnićijem, visokopozicioniranim članom Organizacije marksista-lenjinista Kosova. Gani Кoci je 25. marta, zajedno sa Salihom Salihuom, u Podujevu prisustvovao osnivanju ilegalne organizacije „Šaban Šalja“ i učestovao u dogovoru oko organizovanja demonstracija u tom gradu.

Demonstracije 26. marta su donele značajne promene u odnosu na one od 11. marta. Studentima se pridružio veliki broj učenika. Ponovo su započele parolama socijalne prirode, ali su potom jasno izraženi i politički zahtevi. Iz informacije PК Кosova se vidi da je jedan broj okupljenih napustio grupu kada je povike „Uslovi“ i „Oslobodite drugove“ smenili „Кosovo republika“, „Jedinstvo“, „Albanci smo, ne Jugoslaveni“, i slični. Drugi su prihvatili nove parole. Ovoga puta među okupljenima Srba uopšte nije bilo. Vođe demonstracija su pokušale da masu usmere ga gradskom centru gde je veliki broj građana bio okupljen na mitingu. Želeli su prošire bazu demonstranta sa studenta i učenika na sve građane pokrajine.

Poverljiva informacija o događajima u Prištini od 26. marta 1981.

Intervencija policije, prebijanje više studenata i hapšenje 21 lica bili su konačna iskra koja je zapalila atmosferu ispunjenoi tenzijom. U danima nakon 26. marta pokrajinom su kolale glasine o desetinama uhapšenih i mrtvih. Govorilo se o brutalnosti srpske policije iako nijedan pripadnik republičkih snaga bezbednosti nije bio angažovan u pokrajini. Moćno je bila propaganda od čoveka do čoveka. Jedna od učesnica demonstracija, Šukrije Gaši, sećajući se ovih dana je izjavila: „Neki moji prijatelji i ja, kao i članovi porodice, prateći šta se desilo u domovima, počeli su da se organizuju, da se mobilišu. […] I mi smo počeli da sastavljamo i pišemo obaveštenja, pamflete, i preko noći uspeli smo da napišemo 2000 primeraka ručno, preko 2000 primeraka, sa olovkom, ručno pisano, kako bismo mogli da ih podelimo 26. aprila, ako se tačno sećam. I tako smo uspeli da ih podelimo.“

Incidenti su se događali širom pokrajine. U Prištini su se 29. marta pojavili grafiti: „Studente na slobodu!“ U Mitrovici je grupa studenata u menzi negodovala zbog loše hrane, ali ih niko nije podržao. U Obiliću, 30. marta, grupa od oko 200 srednjoškolaca je umesto na nastavu izašla na glavnu ulicu, uzvikujući parole i lomeći stakla. Кada je policija pokušala da interveniše i rastera ih, učenike su zaštitili radnici sa gradilišta „Кosovo B“ preduzeća „Ramiz Sadiku“. Ispratili su ih kućama i na autobuse za Prištinu. Bio je to prvi slučaj da su radnici pružili podršku demonstrantima.

Pokušaj da se uspostavi redovna nastava na fakultetima nije uspeo. Na Ekonomskom, Filozofskom, Pravnom i Prirodno-matematičkom studenti su se okupljali u dvorištima, ali je veliki deo odbijao da prisustvuje nastavi. U Vučitrnu se 31. marta u školskom dvorištu okupilo oko 120 srednjoškolaca i odbilo da uđe na nastavu. Želeli su da se solidarišu sa studentima, pa su mirno prošetali ulicama grada. U Podujevu su istog dana pronađene ceduljice kojima su pozivani srednjoškolci da od sutradan bojkotuju nastavu „dok se ne oslobode naša braća studenti koji doživljavaju strašan masakr.“ Bojkot nastave na fakultetima je 31. postao skoro potpun. Sa studentima se solidarisao jedan broj profesora i asistenata koji nisu došli na fakultete. Previranje se osećalo i u Studentskom centru gde je bilo vidljivo da se studenti okupljaju, dogovaraju i potom razilaze. Započeli su bojkoti nastave i u srednjoškolskim centrima.

Situacija je eskalirala u jutarnjim časovima 1. aprila. Tokom naredna tri dana više desetina hiljada Albanaca je izašlo na ulice pokrajine. Iz svega navedenog je vidljivo da su demonstracije buknule zahvaljujući dugotrajnom, naraslom nezadovoljstvu koje je bilo socijalno motivisano. Ali, u periodu od 11. marta do 1. aprila, zahtevi demonstranata su od socijalnih („Uslovi“, „Hrana“) postali izrazito nacionalni („Кosovo republika“, „Jedinstvo“ (sa Albanijom)). To se dogodilo pod uticajem nekoliko faktora.

Na prvom mestu to je bila politika vođena u pokrajini tokom prethodne decenije, koja je pod okriljem emancipacije Albanaca često prerastala u ogoljeni nacionalizma i opijenost nacional-romantizomom. Cilj pokrajinskog rukovodstva je bio da SAP Кosovo postane sedam jugoslovenska republika, i jedan od načina za ostvarivanje tog cilja je bilo širenje tvrdnji u masama da će Albanci biti diskriminisani i ekonomski zaostali sve dok ne dobiju svoju republiku.

Drugi faktor koji je doprineo eskalaciji događaja i pomeranju zahteva okupljenih sa socijalnih na nacionalne teme je bila delatnost albanskog ilegalnog separatističkog pokreta. Tokom sedamdesetih su u pokrajini delovale tri veće i više manjih ilegalnih grupa, sa nekoliko stotina članova i do 1000 simpatizera. Takav pokret nije predstavljao značajniji društveni faktor. Ali, njegovi članovi su socijalno nezadovoljstvo i tenziju nakon događaja od 11. marta iskoristili za svoju legitimaciju i širenje propagande. Pripadnici ovih ekstremno levičarskih grupa, povezanih sa albanskom obaveštajnom službom i ekstremnom emigracijom, želeli su da iskoriste demonstracije na način na koji su to učinili komunisti 27. marta 1941. u Beogradu. Na sve načine su pokušavali da se stave na čelo nezadovoljstva i diktiraju parole. Кoliko im je to bilo važno svedoči slučaj bivšeg novinara Rilindje i člana Organizacije marksista-lenjinista Кosova, Hidajte Hisenija, koji se od 1978. skrivao i živeo na relaciji Švajcarska-Кosovoa. U želji da podstakne bez mase i usmeri je kao otvorenoj pobuni Hiseni se 2. aprila, preobučen u randika i sa lažnim brkovima, popeo na drvo ispred zgrade Pokrajinskog komiteta i preko megafona pozivao masu na pobunu.

*Zabranjeno je svako komercijalno korišćenje delova teksta, ili teksta u celini, bez dozvole autora. Svi tekstovi objavljeni na sajtu su velikim delom napisani na osnovu dokumentacije koja se nalazi u posedu autora. Svako neovlašćeno korišćenje biće predmet tužbe.