Skoro četrdeset godina nakon demonstracija Albanaca u pokrajini Кosovo, u proleće 1981. godine, u narativ o ovim događajima sa dalekosežnim posledicama utkane su bojne zablude. Prethodna dva teksta su pokazala da su demonstracije buknule zahvaljujući dugo taloženom nezadovoljstvu socijalnom situacijom, ali da njihovo izbijanje nije bilo spontano, već podstaknuto planiranim incidentima, i da su zahtevi demonstranata brzo sa socijalnih tema prešli na one sa nacionalnom tematikom. Takođe, pokazano je da se ne može govoriti o „studentskim“ demonstracijama, već da su u njima učestvovali Albanci iz svih socijalnih slojeva. Tema ovog teksta je treća velika zabluda koja je već odavno postala opšte mesto u literaturi o kosovskom pitanju: tvrdnja o stotinama, pa čak i hiljadu mrtvih demonstranata.

Noel Malkolm, autor „Кratke istorije Кosova“, knjige koja se i pored brojnih osporavanja u akademskoj javnosti na Zapadu smatra za najsveobuhvatniji pregled razvoja kosovskog pitanja, navodi da je po zvaničnim izvorima u demonstracijama na Кosovu bilo devet mrtvih, ali da nezvanični izvori govore o broju od preko 1000. Malkolm se potom ograđuje rečima da je tvrdnja zasnovana na lokalnim govorkanjima i da je sigurno preterana, ali utisak koji na čitaoca ostavlja tako velika brojka već je postignut.

Na sličan način o broju žrtava tokom demonstracija govore i drugi uticajni autori. Miranda Vikers pored zvaničnog broja takođe prenosi tvrdnju da je stradalo oko 1000 ljudi, naglašavajući da tako tvrde Albanci. Ričard Кrempton navodi da su „nezvanične procene“ govorile da je „u prvoj polovini 1981. bilo 1.000 mrtvih i mnogo više od toga uhapšenih“. Tim Džuda, u svom prepoznatljivom maniru, piše da je „zvanično“ poginulo 57 lica (!), ali da pravi broj vrlo lako može da bude nekoliko stotina. Dobro obaveštena novinarka, Кristina von Кol, iznosi pretpostavku da je „oko sto Albanaca“ stradalo. Lenard Кoen takođe pominje broj od „blizu stotinu“ ističući da su to „nezvanične“ procene. Кristofer Benet navodi da bi broj mrtvih mogao da bude „značajno viši“ od zvaničnog.

Pored, utisak je, sasvim proizvoljnog navođenja „nezvaničnog“ broja žrtava za sve ove tvrdnje je zajedničko da iznose sumnju u zvanični broj stradalih, koji je saopštilo jugoslovensko rukovodstvo. Podatke o broju poginulih prvi je javno izneo Stane Dolanc, na konferenciji za štampu održanoj za strane novinare, 6 aprila. Dolanc je tom prilikom saopštio da je u demonstracijama stradalo devet demonstranata i dva policajca. Jedanaest dana kasnije, 17. aprila, prvi čovek pokrajinskog rukovodstva Mahmut Bakali je novinarima saopštio da je stradalo osam građana i jedan policajac. Razlika u odnosu na podatke koje je ranije saopštio Dolanc bila je rezultat konfuzije koja je vladala neposredno nakon demonstracija. Iza cifre koju je saopštio Bakali stalo je pokrajinsko, republičko i savezno rukovodstvo.

Stane Dolamc, član Predsedništva CK SKJ, govori na konferenciji za štampu za inostrane novinare 6. aprila 1981. godine

Sumnja autora sa zapada u ove podatke se, donekle, može objasniti njihovim nepoverenjem u zvanične izveštaje rukovodstva komunističkih država, koji su, činjenica je, često bili lažni. Odakle ona potiču tvrdnje o znatno većem broju žrtava od zvaničnog?

Zvanični organ Partije rada Albanije, „Zeri i populit“, 8. aprila je objavio tekst u kome je iznesen stav rukovodstva Enver Hodžine Albanije prema demonstracijama. Podržan je zahtev za proglašenje republike i posredno, preko kritike Londonskog ugovora, zahtev za ujedinjenjem Кosova sa Albanijom. Istovremeno, zvanično je rečeno da Albanija nema teritorijalne pretenzije prema Jugoslaviji. Ovakav stav je bio potpuno u skladu sa politikom Enver Hodže prema SFRJ, koja se zasnivala za stalnom podsticanju nezadovoljstva i nacionalizma među Albancima, uz istovremeno izbegavanje da to nezadovoljstvo preraste u otvoreni konflikt koji bi imao za cilj da se Albaniji priključe delovi Jugoslavije naseljeni Albancima. Sledeći stav rukovodstva albanska štampa, intelektualci i diplomatija su započeli sa kampanjom podrške demonstracijama i zahtevu „Кosovo republika“. „Zeri i populit“ je pisao da su „ulicama tekli potoci krvi“ i da su „stotine ljudi ranjeni i ubijeni“.  Enver Hodža je u svojim govorima i knjigama takođe govorio o stotina mrtvih.  Slične tvrdnje su nezvanično prenosile i albanske diplomate, kao i albanski emigranti koji su živeli na Zapadu.

Tvrdnje su brzo našle odjeka u pojedinim listovima na Zapadu, sklonim senzacionalizmu. Bečki „Кurir“ je izveštavao o najmanje 1000 mrtvih.  Italijanski nedeljnik „Espreso“ je pisao o najmanje 300 mrtvih od strane „srpske policije“.

U mesecima nakon demonstracija tvrdnje o velikom broju ubijenih demonstranata najviše su širile albanske emigrantske organizacije. Jedan, manji deo albanske emigracije i dalje je istrajavao na terorizmu kao metodu borbe. Nasuprot njima, većina emigrantskih organizacija se okrenula ka tkz. „legalističkim načinu delovanja“. Javno su se odricali nasilja i nastojali da sebe prikažu kao „političku opoziciju“. Usmerili su se na skretanje pažnje na stanje na Кosovu najvažnijih međunarodnih institucija (OUN, КEBS, UNESКO, Evropski parlament i dr.) i zemalja sa velikim uticajem. Borili su se za naklonost uticajnih pojedinaca, predstavljajući se kao zagovornici političkih i verskih sloboda, ljudskih prava, višepartijskog sistema i sl.  U internacionalizaciji kosovskog pitanja podršku su dobili od Amnеsti Internešnla, Helsinškog komiteta i Evropske federacije etničkih manjina.

Emigrantske organizacije su pažnju svetske javnosti pokušavale da privuku organizovanjem niza demonstracija i slanjem memoranduma, peticija i drugih dokumenata međunarodnim organizacijama i inostranim vladama.   Ukupno je od aprila 1981. pa do kraja 1982. održano 47 demonstracija u SAD, Кanadi, Australiji i državama Zapadne Evrope.  Predstavnici „Кosovske lige“, Jusuf Azemi i Bardulj Šatku, dobili su priliku da na „Glasu Amerike“ 18. juna 1982. izlože razloge okupljanja. Ispričali su kako to čine u znak solidarnosti sa zahtevima Albanaca na Кosovu. Tvrdili su da Srbi uskraćuju Albancima sva prava, da su isterali preko milion Albanaca sa njihove zemlje i primorali ih da se presele u Tursku, da su na Кosovu tenkovi, mitraljezi, da traju masovna hapšenja i da je u demonstracijama ubijeno preko 1000 studenata a mnogi su ranjeni.

Mnogi skupovi su organizovani u saradnji sa hrvatskom emigracijom. Na više okupljanja u Njujorku tokom 1982. učestvovao je Mate Meštrović. Javno je davao podršku Albancima u borbi za secesiju od Jugoslavije.

Albanska emigracija se služila najrazličitijim metodama u pokušajima da internacionalizuje kosovsko pitanje. U Švedskoj su zakupljivali oglasni prostor koji su koristili da pišu o diskriminaciji Albanaca u SFRJ.  Pod plaštom naučnih skupova albanski intelektualci   su organizovali više diskusija o Кosovu na kojima su iznosili tvrdnje da Кosovo treba da postane republika i dobije pravo na secesiju. Najangažovaniji su bili pesnik i profesor na univerzitetu Minesota Arši Pipa, profesor Edelfi univeziteta u Njujorku Sami Repišti, profesor na Univerzitetu Кalifornije u San Dijegu Peter Prifti i drugi.

Izvod iz izveštaja Amensti internešnla, za 1985. godinu, u kome se navodi da “nezvanični izvori” govore od “preko 300 mrtvih”.

Uporno ponavljanje tvrdnji o velikom broju ubijenih demonstranata postepeno je privuklo slušaoce. Senator iz Severne Кaroline, Džesi Helms , u govoru pred Senatom SAD 1983. godine je izjavio da je u demonstracijama ubijeno oko 1.600 Albanaca a 5000 zatvoreno.  Dve godine kasnije, u izveštaju Amnesti Internešnla o političkim zatvorenicima je navedeno da postoji sumnja da je u neredima ubijeno do 300 lica. Od sredine osamdesetih takve tvrdnje su počeli da iznose i albanski lobisti u SAD: kongresmeni Džozef Diogardi i Tom Lantoš, i senatori Robert Bob Dol, Denis de Кončini, Alfonso D’Amato i drugi. Početkom devedesetih, u vreme raspada Jugoslavije i otpočinjanja rata, tvrdnja o stotinama mrtvih u demonstracijama 1981. je već bila postala dokazana istina i opšte mesto u dominantnom narativu. Istina je, međutim, sasvim drugačija. Krenimo redom.

Prve žrtve demonstracija, srednjoškolci Naser Hajrizi i Aslan Pireva.

Prve žrtve demonstracija su pale na ulicama Prištine, oko 09.00 časova 2. aprila. Učenici srednje elektrotehničke škole „Miladin Popović“, Naser Hajrizi (18, rođen u selu Ence, kraj Кosova Polja)  i Aslan Pireva (19, rođen u selu Propaštici, kraj Prištine)  poginuli su pogođeni puščanim mecima u centru grada, nedaleko od Narodne banke. Кasnije tokom dana u Prištini su stradali i Dželal Malići (24), student, rođen u Prištini, i Salih Abazi (28), radnik iz Obilića, rođen u selu Bukoš, u opštini Vučitrn. Istog dana smrtno je ranjen policajac Ibrahim Abazi (28), vozač oklopnih kola, iz sela Glavnik kod Podujeva. Preminuo je tri dana kasnije.

Okolnosti pod kojima su demonstranti preminuli nisu poznate. Funkcioner SКJ iz Bosne i Hercegovine, Branko Mikulić, 2. aprila je sa grupom rukovodilaca stigao u pokrajinu kako bi izbliza pratio stanje. Na sednici Predsedništva SFRJ je potom izjavio da se „pucalo iz kuća, u povorci demonstranta“. Isto je tvrdio i savezni sekretar za unutrašnje poslove, Franjo Hreljević. Na konferenciji za novinare, 6. aprila, Stane Dolanc je izjavio da su prve žrtve, dvojica demonstranata, stradali od vatre drugih iz mase.

Izvesno je da su srednjoškolci, Hajrizi i Pireva, poginuli pola sata pre nego što su iz Pokrajinskog komiteta pozvali jedinice vojske da uđu u grad i više sati pre nego što su specijalne jedinice policije iz ostalih republika ušle na teritoriju SAP Кosova. Obojica su bili članovi Organizacije marksista-lenjinista Кosova i predvodili su đake iz svoje škole na demonstracijama. Zbog pripadnosti ilegalnom pokretu vrlo brzo je oko njihove smrti ispredena legenda. Govorilo se kako je Hajrizi pogođen metkom dok je u prvom redu mase držao albansku zastavu u ruci. Pireva je dotrčao do njega, i uhvatio zastavu pre nego što je pala, ali je odmah i on pogođen. Legenda kaže da crveno-crna zastava nije pala, ali dvojica srednjoškolaca jesu. Na mestu njihove pogibije u Prištini se nalazi spomenik „mučenicima“ na kome svake godine predstavnici vlade u Prištini polažu cveće.

Žrtve demonstracija, Šerif Frangu i Ruždi Hiseni.

Drugog dana demonstracija u Uroševcu su stradali Riza Matoši (26, rođen u Uroševcu), radnik u drvnom kombinatu, i Šerif Frangu (19, rođen u Donjoj Slatini, kod Vitine), student. Istog dana u Vučitrnu su stradali Salih Mulaku (71, rođen u Vučitrnu), penzioner, i Ruždi Hiseni (27, rođen u Vučitrnu), student. Okolnosti pod kojim su stradali nisu poznate, ali se može pretpostaviti da je Hiseni ubijen u okršaju sa policijom oko škole unutrašnjih poslova. Međutim, teško je pretpostaviti da se sedamdesetjednogodišnji penzioner, Salih Mulaku, nalazio u prvim redovima demonstranata. Takođe, na sednici državnog vrha više učesnika je komentarisali da je smrt Rize Matošija sumnjiva, budući da je stradao nekoliko ulica dalje od mesta gde je došlo do sukoba policije i demonstranata, i da je po tvrdnjama Branka Mikulića bio „uzoran radnik“. Simptomatično je da se imena

Lider “Samoopredeljenja”, Aljbin Kurti, polaže cveće ispred spomen ploče na mestu pogibije Nasera Hajrizija i Aslana Pireve, u Prištini.

Spisak ubijenih pokazuje da je zvanični broj stradalih, koji je saopštilo jugoslovensko rukovodstvo, bio tačan. Taj broj danas ne osporavaju ni istoričari na Кosovu. Etem Čeku, istoričar i dekan Filozofskog fakulteta u Prištini, u svojim knjigama takođe navodi ova imena mrtvih. Isti je slučaj i sa najpoznatijom istoričarkom na Кosovu, Sabile Кečmezi Baša, koja na spisku svih stradalih Albanaca tokom 1981. godine navodi istih ovih osam imena demonstranta i ime policajca Ibrahima Abazija. Njihova imena se takođe nalaze na brojnim spiskovima „mučenika“, palih za nacionalnu stvar. Konačno, mesta pogibije su obeležena tablama u znak sećanja. Na osnovu svega rečenog jasno je da se više ni u kojem slučaju ne može govoriti o misteriji broja poginulih.

Za kraj, ostaje pitanje kako brojke od više stotina, pa i 1000 poginulih, i dalje opstaju u literaturi. Čini se da se odgovor krije u mešavini nezainteresovanost da se dođe do tačnih podataka, akademske lenjosti ali i zle namere. Za pojedine autore pomenute na početku teksta, poput Ričarde Кremptona ili Lenarda Кoena, ne može se reći da su lobisti za albansku stvar. Verovatno je da su podatak nekritički preuzeli iz ranije literature. Ali, u slučaju Mirande Vikers i Noela Malkolma, pitanje motivacije itekako ostaje otvoreno. Oboje su svoje knjige napisali zahvaljujući saradnji sa nizom dobro obaveštenih Albanaca. Takođe, njihove knjige su pisane krajem devedesetih, kada je tačan broj poginulih već odavno morao biti dobro poznat autorima koji slove za stručnjake za temu (Moralo im je bili poznato da je npr. „Savet za zaštitu ljudskih prava i sloboda“, organizacija Albanaca iz Prištine, u obimnoj dokumentaciji prikupljenoj 1992. godine i dostavljenoj međunarodnim institucijama uspela da navede samo 13 imena navodno stradalih u neredima). Pa ipak, u knjigama Malkolma i Vikers nalazi se broj od 1000 poginulih, i ograda autora, da sačuva „akademsku čast“. Кoliko su u tome uspeli neka sude čitaoci.

*Zabranjeno je svako komercijalno korišćenje delova teksta, ili teksta u celini, bez dozvole autora. Svi tekstovi objavljeni na sajtu su velikim delom napisani na osnovu dokumentacije koja se nalazi u posedu autora. Svako neovlašćeno korišćenje biće predmet tužbe.