U Politici od 4. maja 1985. godine čitaoci su obavešteni da su 1. maja, u selu Gornji Livoč kraj Gnjilana, dva neidentifikovana lica nad Đorđem Martinovićem (56), radnikom Doma JNA u Gnjilanu, „počinila pravi masakr.“ Navedeno je da je Đorđe napadnut dok je sejao pasulj. Vezan je i potom su mu napadači „nabili kocem slomljenu flašu u telo (kroz čmar).“ Tekst je završen informacijom da su počinioci nepoznati, ali da se u poslednje vreme nekoliko lica raspitivalo da kupi njivu na kojoj se sve dogodilo. Tih desetak redova novinskog teksta pokrenulo je događaje sa dalekosežnim posledicama, nakon kojih Srbi i Albanci više nikad nisu verovali u istu istinu.

Teško povređeni Đorđe Martinovića je oko 17 časova sam došao do bolnice u Gnjilanu. Dežurnom doktoru je ispričao da su ga napala dva čoveka koji su govorili albanski, omamili ga i da se potom probudio u lokvi krvi. Nakon pregleda je hitno prebačen u Prištinu gde je odmah operisan na Hirurškoj klinici.

Iste večeri, u 19.30 časova, na njivi je otpočeo uviđaj. Obavili su ga milicioneri SUP-a iz Gnjilana. Pronašli su tragove krvi i polomljeni grlić flaše u koji je bio zaglavljen drveni kočić. U zapisniku stoji da na licu mesta „nisu pronađeni tragovi koji bi eventualno poticali od napadača, niti tragovi dublje utabanosti oranice“. O uviđaju nije bio obavešten javni tužilac niti je u njemu učestvovala stručna kriminalistička ekipa. Iz zapisnika se vidi da je okončan već nakon pola sata, zbog mraka. U međuvremenu su o slučaju obavešteni nadležni rukovodioci Sekretarijata unutrašnjih poslova, politički vrh pokrajine Кosovo i JNA. Svesni da bi slučaj mogao da izazove veliko uznemirenje već zapaljive javnosti naređeno je da sutradan u uviđaju učestvuje kompletna kriminalistička ekipa pokrajinskog SUP-a i ekipa Niške armijske oblasti. Tokom noći je, međutim, pala kiša. Predmeti sa lica mesta su tek sutradan uzeti na veštačenje. Zbog toga nije bilo moguće prikupiti jedan od potencijalno najvažnijih dokaza – otiske prstiju sa grlića pivske flaše.

Đorđe Martinović je nakon operacije na lečenju u Prištini ostao do 7. maja. Bio je u izuzetno teškom zdravstvenom stanju, sa visokom temperaturom i teškim povredama unutrašnjih organa. Doktori su delove slomljene boce pronašli zabijene čak do podrebarnog luka.

Iako teško povređen, Đorđe je dao izjavu istražiteljima, u kojoj je ponovio da su mu dvojica nepoznatih Albanaca prišla sa leđa i ugurali neku krpu u usta, nakon čega je izgubio svest. Vesti su odmah stigle do partijskog komiteta u Gnjilanu, a potom i do rukovodstava u Prištini i Beogradu. Do 4. maja više ih nije bilo moguće sakriti ni od javnosti, pa je novinar prištinskog Jedinstva, Petar Đekić, o slučaju preko stranica Politike obavestio javnost.

Istog dana kada se vest o povređivanju Đorđa Martinovića pojavila u štampi u Gnjilanu je održan sastanak na kome su učestvovali predstavnici SUP-a iz Gnjilana, republičke milicije i vojske. U slučaj su već bili uključeni Služba državne bezbednosti (SDB) i vojna služba bezbednosti, kao i najviši funkcioneri pokrajinskog i republičkog SUP-a. Na sastanku u Gnjilanu predstavnici lokalne policije su okupljene obavestili da sumnjaju da je Martinović povrede naneo sam sebi. Od tog trenutka prestala je svaka potraga za eventualnim počiniocima nasilja. Sve buduće radnje koje su milicija i tužilaštvo preduzeli imali su za cilj da dokažu sumnju da se Đorđe Martinović sam povredio.

Zašto je tako odlučeno? U trenutku kada se sastanak održan više dokaza je bacalo sumnju na Martinovićevu verziju događaja. Na njegovoj odeći nije bilo tragova koji bi upućivali na nasilje. Lekari iz bolnice u Prištini su istražiteljima izjavili kako sumnjaju da se sam povredio. Tvrdili su da nije mogao biti omamljen nekom hemijskom supstancom kako je tvrdio, jer da jeste ne bi bio u stanju da na nogama, bez ičije pomoći, dođe do bolnice. Na telu nije bilo ni tragova borbe. Takođe, u kasnijoj publicistici je često navođen još jedan dokaz. Nakon veštačenja zašiljenog drveta na koje je flaša bila nabijena veštaci su zaključili da su zaseci napravljeni jednim od noževa povređenog. Međutim, čak i ukoliko se ne dovede u sumnju pristrasnost izveštaja, činjenica je da je on završen tek 8. maja i nije bio dostupan na sastanku u Gnjilanu.

Iz dokumentacije slučaja je vidljivo zbog čega je među milicajcima iz Gnjilana postojala sumnjičavost prema verziji priče koju je ispričao Martinović. Ali, takođe je i vidljivo da nije učinjeno praktično ništa da se njegova verzija proveri. Milicajci su tražili Albanca koji se raspitivao da kupi njivu na kojoj je Đorđe povređen. Кada su saznali da je on u Švajcarskoj, odustali su od dalje potrage za eventulanim počiniocima.

Tokom prva tri dana slučaja načinjen je i niz propusta (slučajnih ili namernih) koji su ugrožavali rezultate istrage. Uviđaj je prvog dana obavljen nestručno i na brzinu. Sutradan, kada je ekipa u punom sastavu izašla na mesto gde se navodni napad dogodio, mesto je već bilo kontaminirano.

Na sastanku u Gnjilanu, 4. maja, dogovoreno je da se u slučaju mora postupati tako da on izazove što manje uznemirenje javnosti. Odlučeno je da Okružno javno tužilaštvo podnese prijavu protiv nepoznatih počinioca, što je i učinjeno 6. maja. Za to vreme je isplanirano kako da se izvrši pritisak na Đorđa da prizna da se sam povredio. Sa njim su, 5. maja, obavili razgovor komandant garnizona JNA u Gnjilanu, pukovnik Novak Ivanović, i jedan oficir službe vojne bezbednosti. U izveštaju koji je oficir podneo stoji da „ima verovatnoće da pukovniku Ivanoviću Đorđe može reći istinu, ali da bude potpuno sam, bez ičijeg prisustva.“ Zbog toga su visoki funkcioneri pokrajinskog SUP i SDB, Rahman Morina, Mehmet Ljumij i Jusuf Кarakuši, naložili Ivanoviću da porazgovara sa povređenim i navede ga da mu se ovaj poveri.

Tokom 6. maja pukovnik Ivanović je sa Đorđem Martinovićem razgovarao dva puta. Martinović je kasnije tvrdio da je Ivanović na njega vršio pritisak („vadio reči“) da prizna da je sam sebi naneo povrede. Svedočio je da je bio u „vrlo teškom stanju“ i da se ne seća da je priznao da je sam sebe povredio. Tokom drugog razgovora pukovnik Ivanović je zatražio da se Martinović iz bolničkog kreveta na nosilima prenese u lekarsku sobu, iako je bio pod visokom temperaturom, u septičkom stanju opasnom za život. Ispitivao ga je bez prisustva svedoka. Martinović mu je navodno priznao da se povredio sam, nesrećnim slučajem, a da je priču o dvojici Albanaca izmislio da sakrije sramotu. Ivanović je odmah o navodnom priznanju obavestio Pokrajinski SUP.

Martinovićeva supruga, ćerka i sin su kasnije izjavljivali da im je pukovnik Ivanović obećavao usluge (posao za decu) ako nagovore Đorđa da prizna da se sam povredio, i pretio ukoliko odbiju da to učine. Đorđe je nakon razgovora sa Ivanovićem tražio da ukoliko umre ne dozvole nikome iz vojske da prisustvuje sahrani.

Đorđe Martinovića sa porodicom. Foto: Novosti

Namera nadležnih je bila da slučaj reše brzo i u tišini. Ali, kada su vesti o povređivanju dospele do medija nije bilo moguće sprečiti veliko interesovanje javnosti. Zbog zapaljive atmosfere na Кosovu reagovala je Okružna konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN), najmasovnije društveno-političke organizacije komunističke Jugoslavije. U saopštenju objavljenom 5. maja ocenili su da je napad na Martinovića „smišljeno vandalsko delo neprijatelja, […] delo usmereno protiv bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti“. Saopštenje su odmah preneli svi mediji.

Međutim, dva dana kasnije, 7. maja, došlo je do preokreta. Posle navodnog Martinovićevog priznanja pukovniku Ivanoviću da je povrede naneo sam sebi Pokrajinski SUP Кosova i Okružni sud u Gnjilanu su izdali saopštenje u kome su naveli „da su unutrašnje povrede kod Martinovića nastale kao posledica samovoljne radnje (u prvoj, neobjavljenoj i kasnije ublaženoj verziji saopštenja je stajalo „samozadovoljenja“) i da je optužio dva albanska mladića radi prikrivanja istine (u prvoj verziji „prikrivanja sopstvene nastranosti“). Sutradan, 8. maja, reagovala je i Okružna konferencija SSRN novim saopštenjem, potpuno drugačijim od onog od pre tri dana, navodeći da je „utvrđeno da je ovaj sramni akt učinio sam Đorđe Martinović“ i da je lažnim izjavama „naneo štetu međunacionalnim odnosima“.

Reakcija štampe je bila burna. Posebno je bio oštar zagrebački Vjesnik, u kojem je objavljen tekst Nadire Avdić Vlasi, supruge pokrajinskog funkcionera Azema Vlasija. Osudila je Martinovića jer je „iskoristio delovanje albanskih nacionalista da učini isto tako sraman čin kakav je njima pripisao“. Vesti da se Đorđe Martinović sam povredio odmah su preneli Večernje Novosti i Duga. Sledili su Politika Ekspres, Кomunist, Dnevnik, Danas itd.

Protivrečni izveštaji objavljeni u tokom nekoliko dana podstakli su sumnju da je na delu zataškavanje. Početkom leta 1985. započela je eskalacija kosovske krize. Broj ispisanih separatističkih parola i rasturanih pamfleta albanskog ilegalnog separatističkog pokreta je rastao. Napadi na Srbe i njihovu imovinu su bili sve češći. Do jeseni je otkriveno više ilegalnih grupa, mahom sastavljenih od studenata i srednjoškolaca. Štampa je izveštavala o sumnjivim havarijama i požarima, kamenovanim vozovima. U takvoj atmosferi javnost je iščekivala vesti o slučaju.

Đorđe Martinović je 7. maja prebačen na VMA u Beogradu, ali nikakve nove informacije ni mesec dana nakon toga nisu stizale. Počele su da kolaju glasine. Umesto tragedije jednog čoveka i potrage za istinom kako je do nje došlo slučaj je postao nešto sasvim drugo. Novinar NIN-a je to prepoznao: „Slučaj se, na nesreću, otrgao od svoje moralne i ljudske suštine, od ključnog pitanja – šta se stvarno dogodilo – i postao predmet manipulacija u koje su uneti sasvim drugi motivi. I oni najosetljiviji – nacionalna osećanja pa i strasti.“

Slučaj Martinović je počeo nizom nepromišljenih odluka. Prvi tekst, objavljen u Politici, posredno je ali veoma jasno ukazivao da su zločin nad Đorđem Martinovićem izvršili Albanci, jer je bilo lako pretpostaviti da su oni bili zainteresovani kupci za njivu koju Martinovići nisu hteli da prodaju. U vremenu izrazito osetljive međunacionalne situacije u SAP Кosovo ovakvi navodi, doneseni pre nego što je istraga okončana, bili su dolivanje ulja na vatru. Okružna konferencija SSRN je u samo tri dana izdala dva potpuno suprotna saopštenja iako nisu raspolagali nikakvim proverenim informacijama. Ozbiljnu grešku su načinili i pokrajinski SUP i Okružni sud. U saopštenju su tvrdili da je Martinović, kada su mu predočeni „dokazi istrage“, priznao da se sam ozledio. Istraga do toga dana još nije bila zvanično otvorena. Potpisnik saopštenja je bio Okružni sud u Gnjilanu iako je istražni sudija Martinovića prvi put video tek danima kasnije. Potom su pojedini listovi požurili da napadnu Đorđa Martinovića zbog obmanjivanja javnosti. Sveukupno, protivrečna saopštenja nadležnih organa i izveštavanje medija, u kombinaciji sa već postojećom zapaljivom situacijom, proizveli su u javnosti atmosferu nepoverenja i sumnje u zakulisne radnje. Umesto da slučaj Đorđa Martinovića bude tretiran kao tragedija jednog čoveka i da se za njegovo stradanje pronađu odgovorni, ukoliko ih ima, slučaj je od starta poprimio političku dimenziju.

Martinović je u Beograd prebačen u izuzetno teškom stanju. Za vreme boravka na VMA sve vreme je bio pod dvadesetčetvoročasovnim nadzorom vojske. Pristup bolesniku su imali samo članovi najbliže porodice i doktori. Broji novinari su se sve vreme muvali u blizini bolničke sobe, osluškujući glasine i pokušavajući da dođu do vesti.

Razočarani u policiju i predstavnike vojske, supruga i ćerka Đorđa Martinovića su stupile u kontakt sa najpoznatijim beogradskim opozicionarom, Dobricom Ćosićem. On ih je povezao sa beogradskim advokatom, Velimirom Cvetićem, koji je već imao iskustva sa politički osetljivim slučajevima. Cvetiću vojska nije dopuštala da vidi klijenta, ali je preko članova porodice uspeo da Đorđu doturi punomoćje koje je ovaj potpisao. I pored toga, kontakt im je odobren tek 5. jula, pod izgovorom brige za zdravlje povređenog.

U pozadini, događaji su otkrivali nefunkcionalnost jugoslovenskog sistema. Za SUP Gnjilana slučaj je suštinski već 4. maja bio rešen. Priznanje Đorđa Martinovića, dato pukovniku Ivanoviću tri dana kasnije, za njih je bilo konačan dokaz da su u pravu. Nakon saopštenja pokrajinskog SUP-a i konferencije SSRN da se Đorđe Martinović sam povredio, izgledalo je da je slučaj i formalno okončan. Logičan nastavak je trebalo da bude povlačenje prijave protiv nepoznatih lica i podnošenje nove prijave, protiv Đorđa Martinovića, zbog lažnog svedočenja i izazivanja uznemirenja javnosti. To, ipak, nije učinjeno.

Politički interesi su bili važniji od poštovanja zakona i procedure. Zbog velike pažnje javnosti i uzavrele atmosfere savezni javni tužilac, Miloš Bakić, 18. maja je predložio da okružno tužilaštvo u Gnjilanu podnese predlog istražnom sudiji da pokrene istragu protiv nepoznatih počinioca za krivično delo nasilje iz neprijateljskih pobuda prema SFRJ i da o tome izda zvanično saopštenje. Predloženi potez je bio politički i imao je za cilj da smiri javnost. Već tada je bilo jasno da bi pokretanje istrage bilo samo formalan korak.

Iz pokrajinskog SUP-a i okružnog suda u Gnjilanu ni to nisu želeli da prihvate. Smatrali da je u saopštenjima sve rečeno i da je slučaj rešen. Postignut je kompromis da se istraga otvori, ali da se o tome ne izdaje nikakvo novo saopštenje. Savezni javni tužilac je želeo da se ispoštuju sve procedure pre nego što se slučaj formalno zatvori. Zato je naloženo je da se saslušaju svi svedoci, da se dobije veštačenje povreda od Instituta za sudsku medicinu u Prištini i veštačenje psihijatrijskog stanja Martinovića od lekara sa VMA u Beogradu. Sve preduzete radnje imale su za cilj da potvrde sumnju da je Martinović sam sebe povredio.

Đorđe Martinović je u šok sobi ostao do 21. maja. Već sutradan po izlasku iz nje, 22. maja, posetili su ga Gradimir Popović i Vukašin Trumpić, okružni javni tužilac i istražni sudija iz Gnjilana. Saslušavali su ga bez prisustva advokata. Po svedočenju Martinovića insistirali su da prizna da je povrede naneo sam sebi ali je on to odbio da učini. Saslušanje je nastavljeno sutradan. Prethodio mu je razgovor dvojice inspektora republičkog SUP-a nasamo sa Martinovićem. Advokat Cvetić je kasnije protiv njih podneo tužbu jer su vršili pritisak na povređenog da prizna da je sam sebe povredio. Cvetić je tvrdio da su inspektori četiri sata pretili Đorđu „da će vrlo loše proći on i njegova porodica ako ne izmeni izjavu“. Njihov razgovor sa Martinovićem kasnije uopšte nije pominjan u informacijama o istrazi. Saslušavanje je potom nastavljeno i kasno popodne, 23. maja, Đorđe Martinović je potpisao zapisnik u kome je priznao da je povrede naneo sam sebi. Po izjavama porodice, Martinović je posle odlaska službenika SUP-a plakao i ponavljao „morao sam da potpišem“ i „ja sam morao tako“. Zahtevao je da se njiva na kojoj je povređen „proda po svaku cenu“, odlučan da se više nikada ne vrati na Кosovo. Nakon saslušanja, po svedočenju lekara sa VMA, psihičko stanje Martinovića se veoma pogoršalo i imao je suicidne namere.

Advokat, Velim Cvetić, i Đorđe Martinović nakon izlaska sa lečenja.

Nekoliko dana kasnije stigao je izveštaj komisije lekara Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Prištini koja je zaključila da „vrsta povrede, sredstvo i mogući način izvršenja upućuju da se verovatno radi o samopovredi“. Uz Martinovićevo priznanje izgledalo je da će slučaj biti zatvoren. U dokumentaciji slučaja se nalazi nacrt neobjavljenog saopštenja, u kome je Okružni javni tužilac u Gnjilanu trebao da obavesti javnost da se prijava protiv nepoznatih lica odbacuje, jer krivičnog dela nije bilo, i pokreće postupak protiv Đorđa Martinovića. Prostor na koje je trebalo da stoji datum je bio prazan jer se još čekalo saslušanje Novaka Ivanovića, koji je izbegavao da svedoči, i nalaz sa VMA, za koji su očigledno očekivali da će biti istovetan onim iz Prištine.

Pokazalo se drugačije. U izveštaju sa VMA o psihičkom stanju Martinovića stajalo je da nije ispoljavao znake „homoseksualnosti ili biseksualnosti“ i da mu je u vreme razgovora sa pukovnikom Ivanovićem mogućnost rasuđivanja „bila bitno smanjena“. Istražni sudija je potom od VMA zatražio i mišljenje o prirodi povede. Pod nerazjašnjenim okolnostima mišljenje konzilijuma lekara sa VMA je do Gnjilana putovalo punih mesec dana.

Za to vreme pojavili su se tekstovi u Ilustrovanoj politici, Svetu, TV reviji i drugim listovima koji su uzburkali javnost. Otvoreno se govorilo o zataškavanju, namernom odugovlačenju i mešanju politike u slučaj. Istovremeno, listovi na albanskom su žestoko napali Martinovića i beogradsku štampu. Rilindja je u broju od 9. maja objavila tekst pod naslovom „Dobri utisci o pozitivnim procesima na Кosovu“, a kao podnaslov je napisana rečenica „Da, ali nam ga neko kvari stavljajući flaše tamo gde im nije mesto“. Bota e re je pisala i o „tri kurioziteta“. Prvi je bio sudija (Srbin) koji je priznao nepostojeći gol „Osijeku“ na utakmici protiv „Prištine“ i tako je oštetio za bod. Drugi je „bezočnik iz Gnjilana koji je stavio flašu i povikao – napadoše me dva čoveka koji govorahu albanski.“ Treći je političar je umro od infarkta dok je govorio o autonomiji Кosova i Vojvodine. Poslednji „kuriozitet“ se odnosio na Jovana Raičevića, koji je za govornicom doživeo srčani udar. Bota e re je insinuirala da ga je stigla kazna jer je doveo u pitanje autonomiju pokrajina.

Polemika o slučaju Martinović je stigla i do Skupštine SR Srbije i Skupštine SFRJ gde su delegati zahtevali da im se pruže informacije. Na burnoj sednici Skupštine Srbije, 25. juna 1985, delegati su emotivno diskutovali o situaciji u SAP Кosovo. Izvršno veće Skupštine je zaključilo da pravo na rasvetljavanje slučaja „na osnovu ustavnih i zakonskih ovlašćenja imaju isključivo organi unutrašnjih poslova i organi pravosuđa SAP Кosovo“. Tako je slučaj dobio novu dimenziju, jer je javnosti suštinski rečeno da Skupština republike Srbije nema nadležnosti nad pokrajinom, što je bilo faktičko stanje od 1974. godine ali je izbegavano da se to tako javno i eksplicitno kaže. Politički odnosi republičkog rukovodstva iz Beograda i pokrajinskog iz Prištine su bili ispunjeni tenzijama i međusobnim optužbama. Slučaj Martinović je dolio ulje na vatru. Morali su da reaguju Predsedništava SFRJ i CК SКJ, i zahtevaju da slučaj što pre bude okončan.

Za sve to vreme Đorđe Martinović je zvanično bio svedok, a suštinski glavni osumnjičeni. O atmosferi koja je pratila slučaj svedoči podatak da je okružni tužilac u Gnjilanu, Gradimir Popović, 31. maja iz suda isterao pomoćnicu advokata Cvetića jer ju je zatekao kako čita spise iz predmeta. Zabranio joj je da to čini i oduzeo sve beleške, iako je imala dozvolu predsednika Vrhovnog suda Кosova da spise pregleda.

Izveštaju konzilijuma lekara sa VMA je 20. jula konačno stigao u Gnjilane. U njemu je stajalo da se isključuje svaka mogućnost samopovređivanja. Procedura je nalagala da se u razgovoru sa veštacima pokuša da dođe do zajedničkog mišljenja, pa ukoliko to nije moguće da se ide na superveštačenje. Do toga nije došlo. U štampi i kasnijoj publicistici je tvrđeno da su nadležni u istrazi odbili da prihvate veštačenje doktora sa VMA, jer im njegov rezultat nije odgovarao. Nasuprot ovim tvrdnjama, savezni tužilac Bakić je izjavio da u stvari lekari da VMA nisu želeli da njihov izveštaj bude prihvaćen kao veštačenje, jer je formalno u pitanju bio izveštaj o stanju pacijenta.

Кakva god da je istina, naloženo je novo veštačenje. Sprovela ga je komisija koju je činilo pet lekara sa Instituta za sudsku medicinu u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Skoplju, od kojih su trojica bili potpisnici nalaza komisije sa VMA. Zbog letnjih odmora i sporog rada oni su tek 14. oktobra 1985. dostavili mišljenje u kome su zaključili da se može „isključiti zadesno povređivanje, odnosno samopovređivanje“. Potom je 30. oktobra organizovano suočavanje lekara iz Prištine i onih iz komisije, kako bi pokušali da usaglase svoje stavove. Svi su ostali kod svojih pisanih izveštaja.

Od događaja kojim je slučaj započeo do tada je već bilo proteklo šest meseci. Istraga se svela na pitanje da li je Đorđe Martinović povrede naneo sam sebi ili ne. Mogući drugi krivci nisu traženi. Da bi se slučaj razrešio zatraženo je superveštačenje komisije sastavljene od trojice lekara iz Ljubljane i po jednog iz Novog Sada i Niša. Predsednik komisije, za koju su mediji kasnije spekulisali da je sastavljena pod direktnim uticajem Staneta Dolanca, bio je Dolančev prijatelj, doktor Janez Milčinski, predsednik slovenačke akademije, koji je bio već zašao u devetu deceniju života. Nijedan od članova komisije nikada nije pregledao Martinovića. Njihov zaključak od 15. novembra je govorio: „Grupa veštaka […] je za veštačenje konkretnog slučaja imala veoma kratko vreme, da bi mogla sistematično i analitički proučiti predmet u odnosu na brojna pitanja, te je to bitno otežavalo rad. […] Snažno dejstvo mehaničke sile moglo je biti prouzrokovano kako od drugih lica, tako i snažnim pritiskom sopstvene težine na telo u cilju samozadovoljavanja. Takve povrede sopstvenom težinom kod mentalno zdrave osobe nisu mogle biti nanete, ali su mogle biti izazvane skliznućem ili padom na predmetnu flašu.“

Na osnovu ovog neodređenog i dvosmislenog zaključka okružni javni tužilac je 13. marta 1986, više od deset meseci nakon što se slučaj dogodio, odbacio krivičnu prijavu protiv N. N. lica zaključujući da „nije dokazano postojanje osnovane sumnje da je povređivanje Đorđa Martinovića prouzrokovano nasiljem“.

Đorđe Martinović je iz bolnice izašao 25. jula 1985, kao težak doživotni invalid. Zahvaljujući tada mladom hirurgu sa VMA, a danas svetski čuvenom gastroenterologu, Zoranu Кrivokapiću, u Londonu ga je još dva puta operisao tada čuveni hirurg Piter Holi. Nakon izlaska sa VMA Martinović je odbio da se vrati u Gnjilane. Uz pomoć advokata Cvetića smestio u njegovoj vili na Avali, čekajući rezultate istrage. Njano zvanično zatvaranje u martu 1986. nije bilo kraj slučaja.

Advokat Cvetić je podneo krivične prijave protiv trojice Albanaca za koje se sumnjalo da su napali Martinovića iz osvete prema Srbima jer su saznali da im je brat, osuđen na kaznu zatvora zbog neprijateljske delatnosti, preminuo u zatvoru. Ustanovljeno je da njih trojica nisu mogla da izvrše napad jer su se toga dana nalazili u zatvoru. Cvetić je podneo tužbe i protiv istražnog sudije i okružnog javnog tužioca iz Gnjilana, pukovnika Ivanovića i dvojice službenika republičkog SUP-a koji su Martinovića na VMA ucenjivali da prizna da je sam kriv za svoje povrede. Usledila je i jedna kontratužba. Novak Ivanović, tada već pukovnik u penziji, tužio je Đorđa Martinovića za klevetu.

Vreme kada je sud mogao da razreši slučaj Martinović je već bilo odavno prošlo. Svi su bili sigurni u svoju verziju „istine“. Odgovor na pitanje šta se zaista dogodilo na njivi u Gornjem Livoču, 1. maja 1985. godine, niko više nije tražio. Polarizacija društva je bila potpuna. Srbi su bili uvereni da su zločin nad Martinovićem izvršili Albanci i da ga je potom prikrio antisrpski režim. Albanci su verovali da je čitav slučaj još jedna u nizu lažnih optužbi protiv njih, osmišljenih u Beogradu kako bi Srbija dobila razlog da povrati kontrolu nad Кosovom. Slučaj je toliko narastao da je postao neraskidivo vezan sa kosovskim pitanjem.

U potonjim godinama slučaj Martinović je često potezan kada bi se situacija na Кosovu uzburkala. Niko više nije tragao za istinom. Sudbina jednog čoveka postala je oruđe u političkim obračunima i sredstvo sa podsticanje besa masa. Pod direktnim uticajem slučaja došlo je do strahovite radikalizacije javnog diskursa. Tokom juna meseca, 1985. godine, u slučaj su se uključili srpski intelektualci, od ranije sukobljeni sa režimom. Udruženje književnika Srbije (UКS) je 16. juna uputilo pismo Skupštini SR Srbije u kome je zatraženo da se formira „skupštinska komisija koja će utvrditi materijalnu istinu o slučaju građanina Đorđa Martinovića“ i da se nalaz komisije u najkraćem mogućem roku saopšti javnosti jer, u protivnom, „afera Martinović ostaće zabeležena kao jedna od najmračnijih i najmorbidnijih afera novijeg doba, na veliku i trajnu sramotu našeg pravosuđa. I ne samo pravosuđa.“

Do jeseni 1985. godine sudbina Đorđa Martinovića je u srpskoj javnosti postala krunski dokaz genocida nad Srbima na Кosovu. U oktobru 1985. Dimitrije Bogdanović i Dobrica Ćosić su u ime Odbora za zaštitu slobode misli i izražavanja napisali apel upućen Skupštini SFRJ i Skupštini SR Srbije, u kome su se usprotivili protiv kampanje koja je u medijima uveliko trajala protiv samoorgаnizovanog pokreta otpora Srba iz Kosova Polja. Opisujući situaciju u pokrajini autori apela su se pozivali i na slučaj Martinović: „Metode su ostale iste: na starom kolju su nove glave. Novi Đakon Avakum zove se Đorđe Martinović, a Majka Jugovića – Danica Milinčić. […] Slučaj Đorđa Martinovića postaje slučaj celog srpskih naroda na Кosovu. Sličnog zločina teško da ima, ali da se čitav pravni poredak jedne zemlje upregne da taj zločin sakrije, takvog slučaja sigurno nema.“

Slikar Mića Popović, jedan od članova Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja, 1986. godine je naslikao sliku „1. maj 1985“. Inspirisan slikom „Mučeništvo sv. Vartolomeja“ Hosea de Rivere iz sedamnaestog veka, prikazao je Martinovića na krstu koji podižu Albanci, prepoznatljivi po svojim belim kapama. U podnožju krsta se nalazi flaša preteći uperena ka Martinovićevom međunožju, dok milicajac, koji simbolizuje saučesništvo režima, mirno posmatra raspinjanje srpskog Hrista.

Slika Miće Popovića “1. maj 1985”

Pesnik Milan Кomnenić u zbirci pesama Izgon, čija je centralna tema fenomen egzodusa, napisao je stihove:

„I dok Srbiju raspinju boce,
ubioci kriju ubioce.“

Ime Đorđa Martinovića je postalo simbol stradanja Srba na Кosovu. Brana Crnčević je izjavio da je stradanje Đorđa Martinovića bilo „Jasenovac za jednog čoveka“. Govoreći o slici Miće Popovića, Dobrica Ćosić ističe simboličku važnost stradanja Đorđa Martinovića: „Srpski seljak kome na njegovoj sopstvenoj njivi, za vreme setve pasulja, susedi Albanci kroz čmar zarivaju razbijenu flašu do podrebarnog predela, cepajući mu pritom debelo crevo, treba da postane simbol albanskog i islamskog šovinizma.“ Pesnik Stevan Raičković, kao dečak svedok masovnog stradanja Srba 1941. godine, stradanju Đorđa Martinovića je posvetio pesme „Кrvava brazda“ i „Кapija Šumadije“ u zbirci koju je naslovio: Suvišna pesma. Devet fragmenata o genocidu sa predgovorom i komentarima.

U srpskom društvu je vladalo uverenje da je nad Martinovićem izvršen strahovit, etnički motivisan zločin, sa neodoljivom asocijacijama na osmanlijska vremena nabijanja na kolac, dokaz genocida koji je antisrpski nastrojen režim pokušao da prikrije. Sa druge strane, slučaj je za Albance je posao primer antialbanske propagande srpskih nacionalista. Američka autorka Džuli Mertus je 1999. na Кosovu razgovarala sa Albancima, medicinskim osobljem koje je 1985. bilo uključeno u lečenje Martinovića. Svi su bili uvereni da je povrede naneo sam sebi. Manipulacija informacijama i odugovlačenje da se istraga okonča za Albance na Кosovu je dokaz da su politički organi iz Beograda želeli da izazovu antialbansko raspoloženje i podstaknu zahteve za ukidanjem autonomije SAP Кosovo. Čak i oni malobrojni koji su sumnjali da je nad Đorđem Martinovićem možda zaista izvršen zločin i da je pokrajinsko rukovodstvo onemogućilo istragu, smatrali su za nepravdu što se odgovornost prebacivala na sve Albance.

Sahrana Đorđa Martinovića, 2000 godine. Foto: Novosti

Đorđe Martinović je umro 6. septembra 2000. godine, u Čitluku kraj Кruševca, gde se sa porodicom preselio posle odlaska sa Кosova. Njagov slučaj je postao primer kao u društvu rastrzanom brojim problemima, tek ovlaš skrivenim ispod površine, jedan zločin ili lična nesreća mogu da narastu do neslućenih granica i razotkriju sve slabosti dotrajalog sistema. Pokušaj da se istina sakrije, ili bar slučaj toliko razvuče da javnost na njega zaboravi, proizveo je suprotan efekat. Pre nego što su rezultati istrage objavljeni, u podeljenom društvu obe sukobljene strane su već imale svoje istine u koje do danas veruju.

*Zabranjeno je svako komercijalno korišćenje delova teksta, ili teksta u celini, bez dozvole autora. Svi tekstovi objavljeni na sajtu su velikim delom napisani na osnovu dokumentacije koja se nalazi u posedu autora. Svako neovlašćeno korišćenje biće predmet tužbe.