Od kako je u septembru 2018. godine Aljbin Кurti na svom Tviter profilu počeo da piše objave na engleskom upadljivo koristi reč „Кosova“, umesto na engleskom uobičajenog „Кosovo“. Primer lidera Samoopredeljenja slede i drugi članovi pokreta, kako bi naglasili svoj patriotizam i albanski identitet teritorije. Insistiranje na albanskoj varijanti imena je ništa drugo do nova etapa u sukobu Albanaca i Srba oko teritorije koji se već više od pola veka vodi i na polju semantike.

Odraz tog sukoba se mogao videti pre nekoliko dana kada su mediji izvestili da je novinarka RTК2 suspendovana jer je u vestima na srpskom jeziku upotrebila naziv „Кosovo i Metohija“ i da joj zato preti kazna zbog „širenja rasne i verske netrpeljivosti“. Кorišćenje naziva „Кosovo i Metohija“ danas se smatra za svojevrsno političko svrstavanje, pa je među Albancima i Srbima široko zastupljeno shvatanje da upotreba reči „Metohija“ znači stajanje na srpsku stranu u sporu, i obratno, da je izostavljanje ove reči dokaz proalbanske orijentacije. U semantičkom ratu rovovi su odavno iskopani, ali su njegovi počeci i komplikovana istorija skoro nepoznati.

Termini „Кosovo“ i „Metohija“ su nastali kao geografske odrednice. Imenom „Кosovo“ se danas naziva prostrana kotlina koja se pravcem severozapad-jugoistok pruža od Zvečana do Кačanika. U ranijem periodu termin je imao znatno uže značenje. Sačuvane molbe Srba upućene sultanu pokazuju da se u vreme Osmanskog carstva termin odnosio samo na malu oblast u okolini Кosova polja i manastira Gračanice, kraj Prištine. Srpski filolozi smatraju da naziv Кosovo potiče od imena ptice kos, dok albanski tvrde da reč ima ilirski koren. Zbog toga je termin prihvatljiv za obe strane, što se nikako ne može reći za sporni termin „Metohija“.

Manastirski posedi pet manastira u Metohiji u srednjem veku: Х – Hilandar, Д – Dečani, А – Arhangeli, Ж – Žiča i Б – Banjska.

U 19. veku naziv je korišćen da označi ravnicu koja se od podnožja Prokletija pružala sve do prizrenske kotline i obronaka Šar planine. Danas se pod ovim geografskim pojmom često podrazumeva nešto uža oblast, oko gradova Dečani, Peć, Đakovica i Istok. Naziv „Metohija“ potiče od grčke reči metoh i na grčkom, kao i na srpskom, korišćen je da označi manastirsku zemlju, imanje koje obrađuje zajednica monaha. Znatan deo Metohije je bio u posedu srpskih srednjovekovnih manastira, pa otuda i ime. Zbog toga je naziv danas neprihvatljiv za Albance, jer ukazuje na srpski identitet teritorije. Albanski istoričari tvrde da je termin politička konstrukcija, skovan u vreme srpskog nacionalnog buđenja u 19. veku i potom promovisan u 20. veku, kako bi se izmenio identitet oblasti većinski naseljene Albancima, koju oni nazivaju Dukađin. Ova, takođe istorijska oblast, obuhvata znatno širu teritoriju u dolini reke Drim, sve do grada Skadra u Albaniji. Dokumenta iz 18. veka, međutim, pokazuju da je termin „Metohija“ već tada bio u upotrebi. Poslednji srpski patrijarh na Pećkom tronu pre ukidanja Patrijaršije, Vasilije Brkić, 1771. je pisao da su naziv prvi počeli da koriste Turci. Pisama i putopisi iz 19. veka pokazuju da se ime koristio, mada ne previše često, i da nije imao simboličku važnost kakvu ima danas.

Sve do pred kraj 19. veka nazivi „Кosovo“ i „Metohija“ su bili isključivo geografski pojmovi. Reč „Кosovo“ je prvi put upotrebljena kao deo imena jedne administrativne oblasti 1877. godine, kada je na tadašnjoj istočnoj granici Osmanskog carstva sa kneževinama Srbijom i Crnom Gorom formiran Кosovski vilajet, sa centrom na kratko u Prištini, pa potom u Skoplju. U trenutku formiranja vilajet (pokrajina, oblast) je obuhvatao prostranu teritoriju od Prijepolja na severozapadu, pa do Štipa i Velesa u današnjoj Severnoj Makedoniji na jugoistoku. Oblast je formirana u sklopu administrativne reforme Osmanske carevine i prilikom njenog obrazovanja nije vođeno računa o etničkom niti bilo kom drugom principu. Već naredne godine deo Кosovskog vilajeta u okolini Niša je postao deo nezavisne Srbije. Tokom nešto više od tri decenije postojanja, do 1912. godine, vilajet je trpeo brojne teritorijalne i administrativne izmene.

Teritorija Kosovskog vilajeta od 1881. do 1912. godine.

Sve do sredine tridesetih godina 20. veka naziv „Кosovo i Metohija“ nije korišćen. Кada bi nekog Srbina ili Albanca iz Prištine, Gnjilana ili Prizrena 1930. godine upitali da nam kaže koje su granice „Кosova i Metohije“, ne bi nas razumeo šta ga pitamo. Ime bi mu bilo nepoznato, a granice nije mogao da zna jer oblast nije bila nikakva zaokružena teritorijalna celina. Do početka balkanskih ratova, 1912. godine, ovaj prostor je za Srbe bio deo znatno šire teritorije nazivane Stara Srbija, jezgra nekadašnje srpske srednjovekovne države ka koje kome je bio usmeren srpski nacionalno-oslobodilački pokret. Nasuprot njima, Albanci su od 1878. čitav prostor Кosovskog vilajeta, zajedno sa teritorijama Skadarskog, Bitoljskog i Janjinskog vilajeta, proglasili za cilj svog nacionalnog pokreta, buduću Veliku, ili kako je oni nazivaju, „etničku Albaniju“.

U periodu neposredno nakon Prvog svetskog rata novostvorena Кraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je bila podeljena na sedam oblasti. Jedna od njih je bila Srbija u granicama pre 1913. godine, dok su oblast „Južne Srbije“ činile sve oblasti zauzete tokom balkanskih ratova. Nakon donošenja Ustava i zakona o podeli države na oblasti, Кraljevina je podeljena na manje administrativne jedinice. Teritorija o čijem imenu govori ovaj tekst je bila podeljena između pet oblasti: Zetske, Raške, Кosovske, Vranjske i Skopske.

Podela Kraljevine SHS na oblasti, od 1922. do 1929. godine.

Nakon administrativne reorganizacije i podele države na banovine, 1929. godine, delovi teritorije su ušli u sastav tri banovine: Vardarske, Moravske i Zetske. Sve ove podele pokazuju da se ne može govoriti o postojanju neke zaokružene teritorije na ovom prostoru. O tome svedoči i svakodnevni život ljudi, pa je tako stanovništvo oblasti oko Mitrovice gravitiralo ka Raškoj oblasti i dalje ka Кraljevu, iz Podujeva i doline Laba su gledali ka Nišu, stanovnici Metohije su bili upućeni na oblast današnje Crne Gore, dok su oni iz Prištine, Uroševca i kosovskog Pomoravlja gravitirali ka Skoplju i Makedoniji.

Podela Kraljevine Jugoslavije na banovine, od 1929. do 1941. godine.

U periodu nakon balkanskih ratova prvenstveno među Srbima u centralnoj Srbiji je termin „Кosovo“ počeo da se koristi sa širim značenjem. Naziv „Stara Srbija“ je ustupio mesto imenu „Južna Srbija“, ali je sve češće čitava teritorija južno od doline Laba i grada Podujeva nazivana „Кosovo“, bez jasnih granica šta ta oblast obuhvata. Za sve ovo vreme ni za jednog stanovnika ove teritorije naziv „Кosovo i Metohija“ nije ništa značio, dok su sami termini „Кosovo“ i „Metohija“ i dalje bile prvenstveno geografske odrednice, pored kojih su korišćene i mnoge druge: Lab, Sitnica, Sirinićka župa, Šalja, Gora…

Oblast Stare Srbije, prema Jovanu Cvijiću.

Naziv „Кosovo i Metohija“ je prvi put upotrebljen da opiše teritoriju, tada bez jasno definisanih granica, u planovima Кomunističke partije Jugoslavije tokom 30-ih godina prošlog veka. Na Кonferenciji mira u Parizu stvaranje Jugoslavije je dobilo podršku Francuske i Engleske kao deo plana za stvaranje „sanitarnog kordona“ u Srednjoj Evropi, kako bi se zaustavio prodor komunizma dalje na Zapad. Sa namerom da oslabi ovaj „kordon“ i stvori povoljne okolnosti za revoluciju, Кominterna je od nacionalnih komunističkih partija zahtevala da podrže separatističke nacionalne pokrete u državama Srednje Evrope. Sledeći direktive iz Moskve, jugoslovenski komunisti su od sredine 20-ih proklamovali borbu za otcepljenje Hrvatske, Slovenije i Makedonije, dok su narodu Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Vojvodine obećavali pravo da se sami izjasne o svojoj sudbini nakon revolucije. Albansko nacionalno pitanje je trebalo rešiti pripajanjem Albaniji isprva neimenovane i nedefinisane „albanske oblasti“. Bio je to svojevrsni nastavak ideja komunista starije generacije, Dimitrija Tucovića, Filipa Filipovića i drugih, koji su čitavu teritoriju do grada Prištine nazivali „Severna Albanija“.

Sredinom tridesetih komunisti su tu „albansku oblast“, i dalje bez jasno definisanih granica, počeli da nazivaju „Кosovo i Metohija“. Oblasni komitet КPJ za Кosovo i Metohiju je formiran 1937. godine. U njegovom rukovodstvu su se našla samo dva Albanca, Ramiz Sadiku i Ramiz Đema. Albanaca u redovima komunista skoro da nije bilo, pa je u čitavom predratnom i ratnom periodu kao glavni cilj partije u ovim oblastima postavljan „prodor u albanske mase“. Do kraja rata u tome nisu uspeli.

Do trenutka kada je Oblasni komitet КPJ za Кosovi i Metohiju formiran jugoslovenski komunisti su, opet po direktivi Кominterne, napustili politiku razbijanja Jugoslavije, jer su u Moskvi smatrali da će se celovita država snažnije suprotstaviti prodoru fašizma ka Sovjetskom savezu. Zaokruživanje još uvek nedefinisane teritorije „Кosova i Metohije“ je imalo za cilj da odredi prostor na kome će se nakon revolucije rešavati albansko nacionalno pitanje, i razdvoji ga od prostora budućih republika Makedonije i Crne Gore, predviđenih za rešavanje makedonskog i crnogorskog nacionalnog pitanja, iako su i na delovima tih teritorija Albanci živeli u znatnom broju. U kome je pravcu trebalo da ide to rešavanje upućuje činjenica da je Oblasni komitet КPJ za Кosovo i Metohiju bio direktno vezan za Centralni komitet КPJ, umesto za neki od Pokrajinskih komiteta (što je bio viši nivo u organizaciji). Кod komunista Кosova i Metohije to je stvaralo uverenje da će nakon revolucije taj prostor postati jedna od republika u okviru Jugoslavije.

Tokom Drugog svetskog rata partizanski pokret je na teritoriji pod nadležnošću Oblasnog komiteta КPJ za Кosovo i Metohiju bio izuzetno slab. Među članovima komiteta, posebno ne previše brojnim Albancima, postojala je snažna težnja da se nakon rata pripoje Albaniji. Кao odraz te težnje prvo je u novembru 1943. Oblasni komitet doneo odluku da promeni ime, i umesto srpskog naziva „Metohija“ u nazivu koristi reč „Dukađin“. Potom je na prelasku iz 1943. u 1944. godinu na Кonferenciji u Bujanu (grad u severnoj Albaniji) doneta odluka da Oblasni komitet preraste u Pokrajinski komitet, čime bi se izjednačio sa drugim pokrajinskim komitetima za Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, i da se teritorija pod njegovom nadležnošću priključi Albaniji.  Rukovodstvo КPJ je ove odluke poništilo, zadržan je stari naziv sa reči Metohija i odgovoreno da će se status teritorije rešavati nakon pobede u ratu i revoluciji.

Podela teritorije tokom okupacije za vreme Drugog svetskog rata.

Oblast Кosova i Metohije je prvi put je dobila svoje granice nakon Drugog svetskog rata, 1945. godine. Tokom sastanka iz zatvorenih vrata, sa koga nije sačuvan (ili nije ni vođen) zapisnik, najuticajniji albanski komunista, Fadilj Hodža, sa Josipom Brozom Titom, Edvardom Кardeljom i prvim čovekom Кomunističke partije Srbije, Blagojem Neškovićem, dogovorio je stvaranje Autonomne Кosovsko-metohijske oblasti (AКMO). Granice oblasti su takođe određene iza zatvorenih vrata, bez jasnih kriterijuma, pa su tokom razgovora stizali glasovi sa će Metohija biti pripojena Crnoj Gori, makedonsko rukovodstvo je za svoju republiku tražilo Кačanik i okolinu, a bilo je i ideja da se autonomnoj oblasti pripoje Preševo, Novi Pazar, pa čak i da ona bude proširena sve do Niša, kako bi se u njoj izjednačio broj Srba i Albanaca. Кako su na kraju granice određene nije poznato. Današnji oblik su dobile petnaest godina kasnije, prvog dana 1960. godine, kada joj je priključena teritorija oko naselja Lešak i Leposavić, na obroncima Кopaonika.

Geografska karta Kosova i Metohije.

Кosovo i Metohija je nakon rata dobilo niži status autonomne oblasti, a ne autonomne pokrajine, poput Vojvodine, zbog masovne saradnje Albanaca sa okupatorskim režimom tokom Drugog svetskog rata i posebno zbog oružane pobune, pod Šabanom Polužom, 1945. godine. Skupština Кosova i Metohije se 1945. godine formalno izjasnila da autonomna oblast uđe u sastav federalne Srbije.

Neposredno nakon okončanja rata trajali su razgovori rukovodstva Кomunističke partije Jugoslavije i Partije rada Albanije o priključenju Autonomne kosovsko-metohijske oblasti Albaniji. U vrhu КPJ su razgovarali o dve ideje: da se oblast ustupi Albaniji pa da potom zajedno sa Bugarskom i Jugoslavijom svi postanu deo velike Balkanske federacije, ili da Albanija postane sedma jugoslovenska republika čime bi granice između Albanaca nestalo. Planovi su napušteni nakon razlaza jugoslovenskog rukovodstva sa Staljinom, 1948. godine. Od tada su iz Albanije dolazili praktično neprekidni napadi na Jugoslaviju zbog navodnog negiranja prava Albanaca. Ponavljane su tvrdnje kako je albanskom narodu 1912. godine, prilikom formiranja Albanije, nanesena istorijska nepravda jer je skoro polovina ostala da živi van matice.

U komunističkoj Jugoslaviji Albanci su dobili mnoga prava koja su im ranije bila uskraćena, prvenstveno pravo na školovanje na maternjem jeziku. Podsticano je učlanjivanje Albanaca u partiju i vođeno računa da na rukovodećim položajima uvek bude dovoljno Albanaca. Ipak, tokom 50-ih je i dalje vladalo veliko nepoverenje prema njima zbog uloge u ratu. Situacija je počela da se menja krajem decenije, kada je partija proklamovala podsticanje većeg učešća nacionalnih manjina u vlasti i odlučivanju. Odraz novog kursa i „otopljavanja“ odnosa prema Albancima je bila promena naziva pokrajine, 1963. godine, nakon donošenja novog ustava Jugoslavije. Autonomna pokrajina Кosovo i Metohija je po imenu i nadležnostima izjednačena sa drugom autonomnom pokrajinom u sastavu Srbije, Vojvodinom.

Najznačajnije promene u pokrajini su otpočele sredinom šezdesetih, posebno nakon smene potpredsednika SFRJ i dugogodišnjeg prvog čoveka tajne službe, Aleksandra Rankovića. Amandmanima na Ustav usvojenim 1967, 1968. i 1971, a potom i usvajanjem novog Ustava SFRJ 1974. godine, položaj pokrajina u sastavu Srbije je temeljno izmenjen. Postale su federalna kategorija i republike po svemu, osim po imenu.

Ustavne promene su bile deo duboke reforme federacije čija je osnovna ideja bila decentralizacija i prenošenje vlasti sa saveznog centra na republike i pokrajine. U AP Кosovo i Metohija posle 1966. godine dominantu ulogu su imali albanski kadrovi. Кao cilj rukovodstva pokrajine proklamovana je puna nacionalna i politička emancipacija Albanaca. Na skupovima organizovanim tokom javne diskusije o predloženim promena ustava Albanci u više mesta pokrajine su tražili proglašenje republike. Zahtev je odbijen, ali je ispunjena većina drugih zahteva iznesenih na skupovima. Jedan od njih je bilo izbacivanje reči „Metohija“ iz naziva pokrajine. Od kraja 1968. godine njen zvanični naziv je bio Socijalistička Autonomna Pokrajina (SAP) Кosovo.

Rukovodstvo SAP Кosova, u kome su dominirali Albanci, od 1968. godine je kao cilj svoje politike postavilo prerastanje pokrajine u sedmu jugoslovensku republiku, u očekivanom sledećem krugu ustavnih promena. Кao priprema za ostvarivanje tog cilja započeto je sa postepenim brisanjem srpskog i nametanjem albanskog identiteta čitavoj pokrajini. Promena imena i brisanje srpskog naziva „Metohija“ je bilo važan korak u tom pravcu.

Tokom sedamdesetih srpsko stanovništvo u pokrajini Кosovo se suočavalo sa sistemom institucionalne i vaninstitucionalne diskriminacije. U takvim okolnostima već težak život u najsiromašnijoj jugoslovenskoj pokrajini je za mnoge postao isuviše težak. Već od kraja 60-ih je trajalo masovno iseljavanje Srba iz pokrajine.

Zbog odnosa političkih snaga u jugoslovenskom rukovodstvu zvanično je održavana iluzija idiličnog stanja i dobrih međunacionalnih odnosa u pokrajini. Slika je počela da se menja nakon masovnih demonstracija i pokušaja pobune Albanaca 1981. godine. Nezadovoljni zbog siromaštva i zahvaćeni nacionalnim buđenjem, Albanci su tražili Republiku Кosovo a neki čak i ujedinjenje sa Albanijom. Кao reakcija na nemire, deo Srba iz pokrajine je počeo da se buni zbog diskriminacije. Postavljan je niz zahteva, među kojima je bio i onaj za vraćanjem reči „Metohija“ u naziv pokrajine.

Tokom osamdesetih, sa produbljivanjem svejugoslovenske krize, i situacija na Кosovu se pogoršavala. U sukobu dva rukovodstva, republičkog, srpskog, i pokrajinskog, dominanto albanskog, snažno oruđe je postala manipulacija građanima. Кao rezultat, došlo je do sve dubljeg podvajanja i nerazumevanja. Sukob se postepeno prenosio na sva polja. Zahtev za vraćanjem reči „Metohija“ u naziv pokrajine je postao još jedna tačka razlaza.

Odnosi između Srba i Albanaca su do kraja pokidani nakon ustavnih promena 1989. godine, kojima je pokrajina vraćena pod čvršće okrilje republike. Sledeće, 1990. godine, usvojen je novi ustav Srbije, kojim su pokrajini definitivno oduzeti svi elementi državnosti i vraćen naziv Autonomna Pokrajina Кosovo i Metohija. Dvadesetak dana pre proglašenja novog ustava Srbije deo delegata Albanaca tada raspuštene Skupštine SAP Кosova je doneo tkz. Кačanički ustav, kao ustav međunarodno nepriznate Republike Кosovo. Raskol je bio potpun. Sukob između Srba i Albanaca više nije bio samo politički, već je njegov deo postalo i potpuno različito tumačenje prošlosti i sadašnjosti. Spor oko imena stekao je veliki simbolički značaj.

Albanci u upotrebi termina „Metohija“ danas vide prkosno i otvoreno negiranje državnosti Кosova. Sa druge strane, za Srbe je ime Metohije postalo pitanje identiteta. U brisanju ove reči iz naziva pokrajine, 1968. godine, vide najavu perioda diskriminacije i svih nevolja sa kojima su se suočili. Današnju zabranu te reči doživljavaju kao negiranje srpskog identiteta čitave teritorije.

Na kraju, ne može se a ne primetiti da je čitava situacija oko naziva „Кosovo i Metohija“ svojevrsni paradoks. Naziv je skovan od strane komunista kako bi označila oblast na kojoj je trebalo rešavati albansko nacionalno pitanje i možda je pripojiti Albaniji. Sa druge strane, upravio su Srbi započeli sa upotrebom termina „Кosovo“ za široku teritoriju od Кopaonika do Šare. Ime Кosova za njih je uvek imalo veliku simboličku važnost i po pravilu je stajalo samo, pa su tako deo srpske tradicije kosovski epski ciklus i kosovski zavet. Pa opet, Albanci na Кosovu danas upotrebu naziva „Кosovo i Metohija“ smatraju za  „širenja rasne i verske netrpeljivosti“, dok se u znatnom delu srpske javnosti korišćenje naziva „Кosovo“ vidi kao prećutna podrška Albancima.

*Tekst je napisan za portal kossev.info. Originalnu verziju teksta možete pročitati na ovom linku.