Odgovor na tekst Agona Malićija Zašto je termin „Kosovo i Metohija“ uvredljiv.

U proleće i jesen 1988. godine, u vreme kada su rovovi između Srba i Albanaca već bili iskopani a međuetničke tenzije su bujale širom Jugoslavije, srpski i albanski pisci su organizovali dva sastanka, u Beogradu i Prištini, sa ciljem da povedu dijalog o aktuelnim problemima u odnosima dva naroda. Jedan od učesnika razgovora, istoričar književnosti Predrag Palavestra, opisao ih je kao „razgovor gluvih“. Ubrzo su i takvi razgovori prestali. Na razvalinama Jugoslavije je progovorilo oružje.

Danas, više od 30 godina kasnije, inicijative poput ove KoSSev-a su dragocene jer je paralelno sa zvaničnim dijalogom predstavnika Beograda i Prištine neophodan (a gledajući jalovost dijaloga čini se da je i još važniji) znatno širi društveni dijalog Srba i Albanaca. Iako je ova rečenica puno puta izgovarana, u praksi je malo šta urađeno. Oružje je odavno utihnulo ali osim retkih susreta pod okriljem međunarodnih organizacija i nevladinog sektora, razgovora i dalje nema, pa makar to bili i „razgovori gluvih“.

Tekst Agona Malićija (Agon Maliqi) je za čitaoce Srbe značajan iz više razloga. Agon važi za nezavisnog intelektualca mlađe generacije, i deo je elite Albanaca sa kojima Srbi treba (u stvari, moraju) da razgovaraju. Na društvenim mrežama tekst je dobio skoro aklamativne pohvale brojnih albanskih intelektualca, novinara, predstavnika civilnog društva, pa i pojedinih političara, zbog čega se može reći da odražava široko rasprostranjene stavove elite u Prištini.

Agon jasno navodi zbog čega je za njega, i očigledno mnoge koji razmišljaju slično kao on, korišćenje naziva Metohija neprihvatljivo i uvredljivo. Stav je jasan, treba ga čuti i prihvatiti kao činjenicu.

Može se, međutim, i treba diskutovati o argumentima kojim je takav stav obrazložen. U opširnoj argumentaciji iznesenoj u tekstu sporne su dve stvari: Selektivno i ponekad tendenciozno tumačenje prošlosti, i učitavanje značenja termina Metohija kada ga koriste Srbi.

Agon ističe da je naziv Metohija za Albance neprihvatljiv „zbog vremena i načina na koji se u prošlosti koristio da označi srpsku dominaciju i represiju“. Međutim, u podužem istorijskom pregledu on govori isključivo o periodima srpske dominacije, potpuno zanemarujući činjenicu da se klatno dominacije pomeralo. Nijednom rečju nije spomenut period pre 1912, potom godine Drugog svetskog rata i period od kraja šezdesetih pa do 1989. godine, tokom kojih je to klatno bilo na strani Albanaca.

Ne želim da ulazim u besmislene i mnogo puta ponovljene rasprave na temu „ko je više kriv“, već da ukažem da je upravo zbog tog pomeranja klatna dominacije i njegovih posledica na život ljudi termin Metohija stekao simbolički značaj za Srbe kakav ima danas.

Agon svoju argumentaciju započinje polazeći od osmanskog perioda, tvrdnjom da je tada, kao i danas, reč Kosovo bila „termin koji obuhvata čitavu teritoriju Kosova“. Usput se, doduše, ograđuje rečima da je osmanska administrativna jedinica pod nazivom „Kosovski vilajet“ obuhvatala veću teritoriju, ali ostaje utisak o pozivanju na svojevrsni kontinuitet teritorije i imena. Istina je da je Kosovski vilajet, prvi put pod tim nazivom osnovan 1878. godine, „obuhvatao čitavu teritoriju Kosova“, ali isto tako i gradove Prijepolje (u današnjoj zapadnoj Srbiji), Berane (u današnjoj Crnoj Gori), Niš (u današnjoj južnoj Srbiji), Skoplje, Štip i Veles (u današnjoj Makedoniji) i Elbasan (u današnjoj Albaniji). Jasno je da je reč o znatno široj teritoriji od one oko čijeg imena se mi sada sporimo, i ne može biti govora o bilo kakvom kontinuitetu, ni teritorije a ni imena. Turski vilajeti su nazive dobijali po gradovima (Skadarski, Solunski, Monastirski itd.) ili geografskim pojmovima (Dunavski, na području današnje Bugarske), kao što je ovde bio slučaj. Čak je i glavni grad Kosovskog vilajeta posle samo tri godine umesto Prištine postalo Skoplje.

Iako Agon tvrdi suprotno, termin Kosovo ni za Albance ni za Srbe u osmanskom periodu i u periodu Kraljevine Jugoslavije nije „obuhvatao čitavu teritoriju Kosova“. Šta jeste? Samo i isključivo geografsku oblast, kotlinu od Mitrovice do Uroševca, baš kao što je i Metohija bila geografska oblast, ravnica od podnožja Prokletija do Prizrenske kotline.

Reč Kosovo je postala deo imena teritorije sa granicama nalik na današnje tek 1945. godine, kada je formirana Autonomna kosovsko-metohijska oblast, u sastavu republike Srbije, koja je opet bila deo federalne Jugoslavije. Današnje granice su konačno uobličene 1. januara 1960. godine, dodavanjem oblasti oko Leposavića, Leška i južne padine Kopaonika. Nikada ranije, u bilo kom periodu istorije, ova teritorija nije predstavljala uobličenu celinu u makar sličnim granicama: niti kao administrativna oblast, niti kao teritorija čije je stanovništvo delilo neku vrstu regionalnog identiteta, niti kao definisana, od ostatka teritorije koliko-toliko jasnom etničkom linijom omeđena oblast, u kojoj su pripadnici jednog naroda činili izrazitu većinu. Od trenutka kada na zatvorenom sastanku grupice komunističkih funkcionera ta oblast uobličena, reč Metohija je bila deo njenog imena.

U prethodnom tekstu sam objasnio da je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) uobličavanjem Autonomne kosovsko-metohijske oblasti želela da definiše prostor na kome će biti rešeno albansko pitanje u Jugoslaviji, i razdvoji ga od oblasti na kojima će biti rešavano makedonsko i crnogorsko nacionalno pitanje, iako su i na tim prostorima Albanci živeli u znatnom broju. Kako je došlo do izbora imena, možemo samo da nagađamo.

U periodu između dva svetska rata u Kraljevini Jugoslaviji se povremeno koristio termin „kosovsko-metohijski“, npr. u lingvistici, izveden od imena dve najveće geografske oblasti, ali se pod njim nije podrazumevala jasno definisana teritorija. Po svoj prilici, termin Metohija se našao u nazivu komunističkog Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju 1937, a potom i autonomne oblasti 1945. godine, iz razloga što se u prvoj polovini tridesetih u partijskoj podeli čitava teritorija od Prokletija do Prištine nalazila pod nadležnošću Oblasnog komiteta KPJ za Metohiju, sa sedištem u Peći. Zbog toga je ime sačuvano po formiranju jedinstvenog Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju, a potom i po osnivanju autonomne oblasti.

Međutim, još pre nego što je autonomna oblast formalno stvorena, dogodio se važan događaj za razumevanje važnosti termina Metohija za Srbe. Za vreme Drugog svetskog rata, u novembru 1943. godine, kada je nakon kapitulacije Italije slom njihovog protektorata Velike Albanije postao izvestan, Oblasni komitet KPJ za Kosovo i Metohiju je doneo odluku da reč „Metohija“ u nazivu zameni albanskom rečju „Dukađin“.

Dva meseca kasnije, na konferenciji u Bujanu (današnja severna Albanija), odlučeno je da Oblasni komitet preraste u Pokrajinski komitet (čime bi se u hijerarhiji KPJ izjednačio sa drugim pokrajinskim komitetima, između ostalih i Pokrajinskim komitetom za Srbiju) i da oblast na kojoj deluje nakon okončanja rata pripadne Albaniji. Odluku je donelo 49 delegata: 42 Albanaca, jedan Musliman i 6 Srba. Među Albancima, 15 ih je bilo sa prostora Albanije. Centralni komitet KPJ je ove odluke poništio.

Epizoda je važna iz dva razloga. Prvo, jer pokazuje težnju Albanaca da reč Metohija uklone pre nego što je ona postala zvanični deo imena pokrajine, odnosno pre vremena „Rankovićeve vlasti“, zbog čega je, kako Agon navodi, termin Metohija Albancima danas mrzak. Drugi razlog zbog koga je ova ratna epizoda značajna je činjenica da se brisanje reči Metohija dogodilo kao direktna priprema za pokušaj da se čitava oblast pod nadležnošću Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju pripoji Albaniji.

Rukovodstvo KPJ je odluke iz Bujana poništilo, pa je 1945. formirana Autonomna kosovsko-metohijska oblast. Otpočeo je period komunističke vlasti, „mračnog doba“, kako ga Agon naziva, „nastavak represivne kolonijalne vladavine pod komunizmom, tokom koje je na desetine hiljada Albanaca ubijeno, progonjeno i raseljeno u Tursku“. Tvrdnjama o tzv. „Rankovićevom dobu“ stvara se iluzija da je u Jugoslaviji do pada Rankovića, Srbina, postojala neka vrsta srpske dominacije. To jednostavno nije bio slučaj. Jugoslavija je u ovom periodu bila visoko centralizovana država komunističke diktature. Nema sumnje da Albanci nose ožiljke iz ovog perioda, ali duboke ožiljke nose i Srbi.

Nesporno je da su do početka šezdesetih Albanci bili diskriminisani od strane jugoslovenske vlasti, i da je na terenu postojala dominacija Srba. Razlog su bile koliko stare etničke netrpeljivosti, toliko i masovno učešće Albanaca u ratu na strani okupatora. Mnoge albanske porodice su po zlu zapamtile ovo vreme, ali je takođe činjenica da je u ovom periodu započeo intenzivan razvoj pokrajine i da su Albanci postepeno dobijali prava kakva nikada ranije nisu imali. Uostalom, kada se Agon već poziva na učešće svojih predaka u ratu na strani partizana, trebalo bi da pomene i da su oni bili deo komunističke vlasti u čitavom periodu o kome govorimo, do duboko u osamdesete.

Ranković je smenjen 1966. godine u procesu dubokog unutrašnjeg preobražaja jugoslovenske federacije. Dve pokrajine u sastavu Srbije su stekle sve atribute država. Agon navodi da je termin Metohija uklonjen iz službenog naziva kako bi „odražavao način na koji većinsko stanovništvo, koje je sada na vlasti, u moderno vreme naziva ovu teritoriju“. Razlozi su bili znatno kompleksniji.

Tokom javne diskusije o predstojećim ustavnim promenama Albanci iz pokrajine su izneli pet glavnih zahteva: da ona postane federalna kategorija a ne republička (čime bi se u praksi osamostalila od Srbije), da umesto statuta dobije ustav (što su do tada imale samo republike), da se dozvoli slobodna upotreba albanske zastave (identične zastavi Albanije), da se iz naziva izbriše reč Metohija i, konačno, da pokrajina postane republika. Jasno je da su svi zahtevi imali znatno dublji, politički značaj, i da nije bila samo u pitanju jednostavna promena imena kako bi ona „odražavala način na koji većinsko stanovništvo naziva teritoriju“.

Prva četiri zahteva su ispunjena. Peti, proglašenje republike, nije, iako je Kosovo postalo republika, po svemu osim po imenu. Kao reakcija, buknule su demonstracije 1968. tokom kojih je, između ostalog, zahtevano proglašenje republike a čuli su se i povici o ujedinjenju sa Albanijom.

Nakon promena krajem šezdesetih nastupio je period albanske dominacije koji Agon potpuno preskače u svom istorijskom osvrtu. On je, međutim, važan jer se bez njega ne može shvati značaj reči Metohija za Srbe, posebno Srbe sa Kosova.

Tokom ovog perioda Srbi su bili meta diskriminacije: institucionalne, slične onoj sa kojom su se u ranijim godinama suočavali Albanci (prilikom zapošljavanja, pred organima uprave, policije i sl) i one vaninstitucionalne, u svakodnevnom životu (na pijacama, u prevozu, na radnom mestu).

Za to vreme došlo je do pune nacionalne emancipacije Albanaca u Jugoslaviji. Dobili su sva moguća prava, autonomiju širu nego bilo koja druga u Evropi i u punoj meri se uključili u upravljanje državom (Fadilj Hodža/Fadil Hoxha je 1978-1979. bio potpredsednik SFRJ, što je bio najviši politički položaj iza Tita).

Potpredsednik Predsedništva SFRJ, Fadilj Hodža, na sastanku sa predsednikom Titom, na ostrvu Vanga na Brionima, 1978. godine. (Izvor fotografije: Muzej istorije Jugoslavije)

Međutim, baš tada je započelo i masovnije organizovanje albanskog nacionalnog pokreta iz kojeg je tokom devedesetih iznikao OVK. Većina onih koji se danas na Kosovu smatraju za utemeljivače nacionalnog pokreta, bilo da su u međuvremenu stradali i slave se kao heroji (Jusuf Grvala/Jusuf Gërvalla, Kadri Zeka, Redžep Maljaj/Rexhep Malaj i drugi), bilo da su učestvovali u borbi OVK i potom u političkom životu na Kosovu (Jakup Krasnići/Jakup Krasniqi, Hidajet Hiseni, Džavit Haljiti/Xhavit Haliti, Džafer Šatri/Xhafer Shatri, Mehmet Hajrizi, Bajram Kosumi i drugi) svoju aktivnost su započeli krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih. Njihov cilj, jasno izražen u danas objavljenim programskim dokumentima i listovima njihovih organizacija, bilo je priprema masovnog oružanog ustanka Albanaca, kako bi otcepili Kosovo od Jugoslavije i pripojili ga Albaniji.

Zbog ovakve situacije u pokrajini Kosovo, od sredine šezdesetih pa do kraja osamdesetih, dvoje od petoro Srba se iselilo, prema podacima pokrajinskih i saveznih institucija. Dok se većina selila, jedan deo Srba sa Kosova je počeo da se organizuje, nakon novih nasilnih albanskih demonstracija, 1981. godine, u kojima je ponovo traženo proglašenje republike i ujedinjenje sa Albanijom. Pokret Srba, organizovan mnogo pre nego što je Milošević postao relevantan politički faktor, iznosio je brojne zahteve. Neki su bili sasvim razumni, drugi potpuno neprihvatljivi. Jedan od zahteva je bio da se u naziv pokrajine vrati reč Metohija.

Zahtev nije potekao iz Beograda, iz kruga oko Miloševića koji je pokret kasnije zloupotrebio, već od srpskog stanovništva sa Kosova. Za Miloševića je zahtev bio malo bitan, o čemu svedoči činjenica da amandmanima na ustav iz 1989. godine, kojima je sužena autonomija pokrajina, reč Metohija nije vraćena u naziv. To je učinjeno tek naredne, 1990. godine, u novom ustavu Srbije, nakon pritisaka Srba sa Kosova. Tada je otpočeo period Miloševićeve vlasti, tokom kojeg su Albanci na Kosovu pretvoreni u građane drugog reda. Ime pokrajine u tome nije igralo nikakvu ulogu.

Zbog čega je reč Metohija Srbima toliko važna? Ne zbog religijskog karaktera, kako Agon navodi. Reč Metohija jeste proistekla iz crkvene terminologije, kao što su i mnogi drugi nazivi svuda na svetu. Za Srbe je reč stekla mnogo širi, simbolični značaj, jer su u njenom brisanju videli početak perioda koji ima je doneo diskriminaciju i masovno iseljavanje. Brisanje te reči je 1943, i ponovo 1968. godine, bilo direktno povezano sa zahtevima da se teritorija Kosova odvoji od Srbije, da se potpuno negira njen srpski identitet (koji je nesumnjiv, naporedno s albanskim) i da se ona pripoji Albaniji.

Agon piše da kada Srbin danas upotrebi termin „Kosovo i Metohija“ on „u najboljem slučaju“ želi da „produži kolonijalni odnos“ i prema Albancima se odnosi kao prema „uljezu“ na sopstvenoj zemlji. To ne samo što nije istina, već je očigledan primer učitavanja. Kao što Srbi ne treba da tumače kako Albanci razumeju neku spornu temu, pa tako i upotrebu termina Metohija, isto važi i za drugu stranu.

Postoje velike razlike u značenju termina Metohija kada ga upotrebljavaju državni zvaničnici Srbije, različite grupe Srba iz centralne Srbije i kada to čine Srbi koji danas žive na Kosovu. Za većinu Srba iz centralne Srbije to je način da iskažu državni suverenitet. Međutim, povod za ovu seriju tekstova je bila upotreba tog termina od strane novinarke, Srpkinje, zaposlene u Prištini, pa je mnogo važnije istaći šta upotreba tog termina znači za Srbe na Kosovu. Za njih je to pitanje identiteta, simbolički dokaz da nisu uljezi na zemlji na kojoj žive generacijama. Proganjanje reči Metohija za njih je simbol kontinuiranih pokušaja brisanja srpskog identiteta Kosova, kao što su na primer uporni pokušaji da se srpska kulturna baština preimenuje u vizantijsku. Upotreba reči Metohija je simbolički dokaz da su svoji na svome, da nisu „uljezi“, jer zna se šta se sa uljezima radi.

U tekstu sam se uzdržao od korišćenja termina poput rasizam, fašizam i kolonijalizam, kojima javni diskurs danas obiluje, i kojih ne nedostaje u Agonovom tekstu. Pored toga što smatram da njihovo korišćenje neće doprineti dijalogu, makar on bio i „razgovor gluvih“, mislim i da se u najvećem broju slučajeva oni koriste olako i neprimereno. Za kraj, ipak, moram napraviti izuzetak. Jer Srbi sa Kosova danas, u situaciji potpune albanske dominacije, u zabrani korišćenja termina Metohija vide čist rasizam.

Tekst je objavljen na portalu KoSSev. Originalnu verziju teksta možete pročitati ovde.