U analizama opasnosti koja je Jugoslaviji pretila od strane pripadnika ekstremnih emigrantskih grupa jugoslovenske službe bezbednosti su albansku emigraciju dugo stavljale na četvrto mesto. Sve do početka osamdesetih daleko više pažnje je usmeravano na hrvatsku, srpsku i informbirovsku „šestu kolonu“.

Većina albanske emigracije je nastala neposredno nakon Drugog svetskog rata, nakon sloma „Kraljevine Albanije“, marionetske fašističke tvorevine isprva pod kontrolom Italije a potom Nemačke. Drugi talas iseljenika je sredinom šezdesetih krenuo ka Zapadu sa masovnim migracijama jugoslovenskih radnika u potrazi za poslom. U jednoj analizi dostavljenoj jugoslovenskom državnom rukovodstvu 1977. godine navedeno je da se na „privremenom radu“ u zapadnoj Evropi nalazi oko 38.000 Albanaca iz SFRJ.

Slično srpskoj i hrvatskoj emigraciji, i među albanskim emigrantima podele iz vremena Drugog svetskog rata su i dalje bile žive. Emigrantske grupe je delila ideolgija i loši lični odnosi lidera. Najšira podela emigracije je bila na dve struje: monarhističko-balističku, koja je uslovno rečeno delovala sa pozicija političke desnice; i marksističko-lenjinističku, koja je, ponovo uslovno rečeno, bila na poziciji levice.

Naslovna strana jedne od poverljivih analiza koje su jugoslovenske službe bezbednosti dostavljale Saveznom savetu za zaštitu ustavnog poretka

 

Monarhističko-balistička struja je većinski oformljena od emigranata izbeglih iz Albanije i iz Jugoslavije nakon Drugog svetskog rata. Tokom sedamdesetih je brojala oko 15 organizacija i grupa, većinom sa centralom u SAD.  Oslanjali su se na inostrane obaveštajne službe koje su ih podržavale kao antikomuniste. Ovoj struji su pripadale: „Prizrenska liga u izbeglištvu“, „Bali kombetar“, „Legalitet“, „Savez Kosovara“, „Albanska demokratska liga“ i druge. Među organizacijama je vladalo nepoverenje, često i neprijateljstvo, iako su im glavni ciljevi bili slični. Borili su se protiv komunizma, za secesiju krajeva naseljenih Albancima od Jugoslavije („oslobođenje Kosova“) i njihovo ujedinjenje sa Albanijom.

Krajem šezdesetih započelo je povezivanje ovog krila albanske emigracije sa hrvatskom, proustaškom emigracijom. Ministar unutrašnjih poslova fašističke Velike Albanije i osnivač SS divizije „Skenderbeg“, Džafer Deva (čije ime danas nose ulice u Prištini, Uroševcu i Južnoj Mitrovici), 1962. je osnovao „Drugu Prizrensku ligu u izbeglištvu“, sa izrazito antikomunističkim i antislovenskim programom. U ime organizacije 1966. potpisao je deklaraciju o uzajamnoj borbi protiv „srbo-komunističke diktature“ sa Antunom Bonifačićem, jednim od lidera Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, organizacije koju je osnovao Ante Pavelić zajedno sa grupom drugih visokih članova ustaškog pokreta. Slični kontakti su se intenzivirali tokom sedamdesetih.

Кongres “Druge Prizrenske lige u izbeglištvu” u Njujorku 1966. godine.

Marksističko-lenjinistička struja albanske emigracije postajala je sve snažnija od kraja šezdesetih. Tokom sedamdesetih činilo ju je oko deset organizacija. Sve su bile povezane sa tajnom policijom Albanije, Sigurimijem. Delovale su praktično kao ispostave Enver Hodžinog režima u Albaniji. Najsnažnija organizacija je bila „Crveni narodni front“, sa sedištem u Nemačkoj, oformljena 1980. spajanjem dve manje marksističko-lenjinističke grupe, „Crveni front“ i „Glas Kosova“.

Program organizacije je bio mešavina ekstremnog levičarstva i nacionalizma, i suštinski se nije razlikovao od programa Enver Hodžine Partije rada Albanije (PRA).  Za prvu etapu „revolucije“ su predviđali idejno razobličavanje jugoslovenskog režima (kao „revizionista“ – lažnih komunista) i podizanje političke svesti članova na osnovu literature koju su štampali ili dobijali iz Albanije. U drugoj fazi je trebalo omasoviti pokret i izvršiti pritisak putem demonstracija, dok je treća, završna faza borbe, trebalo da bude oružani ustanak. Cilj je bilo ujedinjenje Kosova sa Albanijom i stupanje organizacije u njen narodni front, pod vođstvom PRA.

Uočljivo je da su oba krila albanske dijaspore imala velikoalbanske ciljeve. Razlikovali su se po ideološkom pristupu. Monarhističko-balističke organizacije su težile ka „etničkoj Albaniji“ zapadnog tipa, dok su levičarske želele stvaranje komunističke Velike Albanije, pod rukovodstvom Envera Hodže. Prvi su šansu za ostvarenje svojih ciljeva videli u krahu komunizma, dok su drugi borbu vodili demonstracijama, terorističkim napadima, subverzivnom propagandom, obraćanjima međunarodnoj javnosti…

Radikalni pripadnici albanskih emigrantskih grupa zagovarali su upotrebu terorizma u borbi protiv jugoslovenskog režima. Izveli su znatno manje terorističkih napada od hrvatskih emigrantskih grupa, ali je napada ipak bilo. Najviše ih se odigralo u dva talasa, nakon demonstracija Albanaca na Kosovu 1968. i ponovo 1981. godine.

Ubrzo posle novembarskih demonstracija 1968, tokom kojih je prvi put na ulicama gradova Kosova i zapadne Makedonije izvikivan zahtev „Kosovo republika“, u Belgiji je došlo do niza napada za koje su jugoslovenske službe bezbednosti smatrale da su ih izvršili pripadnici albanske ekstremne emigracije. Na zgradu jugoslovenske ambasade u Briselu je bačena bomba 10. novembra 1968. i ponovo 1. avgusta 1970. godine. Bomba je bačena i na ulaz u rezidenciju jugoslovenskog ambasadora u Belgiji 8. maja 1970.  godine. Istog dana, postavljena je bomba u restoran „Drina“, takođe u Briselu. Nakon napada niko nije uhapšen.

U SAD terorističke akcije su mahom izvodili pripadnici organizacije „Savez Kosovara“, osnovane 1957. od nekadašnjih balista (pripadnika nacionalističke, antikomunističke, kvislinške organizacije Bali Kombetar – Nacionalni front) sa Kosova, koji su verovali da je Albanija izdala Kosovo. Središte aktivnosti organizacije su bili Čikago i Njujork. Njeni pripadnici su izveli više bombaških napada na jugoslovenska diplomatska predstavništva. U maju 1976. greškom su ranili jednog američkog građanina u Čikagu. Prva meta atentata je bio jugoslovenski generalni konzul.

Novi napadi su usledili nakon masovnih albanskih demonstracija na Kosovu u martu i aprilu 1981. godine. Ponovo je centar terorističkih aktivnosti bila Belgija. Od marta do sredine avgusta izvršeno je 13 napada. Podmetnut je požar u poslovnici JAT-a, zapaljeno je turističko predstavništvo SFRJ u Briselu, napadnuti su klubovi radnika „Perparimi“ i „Abdulah Krasnići“ (u kojima su se okupljali Albanci iz SFRJ), zapaljen autobus „Jugoekspresa“ iz Leskovca, i konačno, 14. jula je napadnuta ambasada SFRJ. Napadi nisu bili usmereni samo na nanošenje štete. Albanski emigrant Musa Hoti, taksista u Briselu, ubio je 4. avgusta Stojana Đerića, službenika jugoslovenske ambasade, i ranio drugog službenika, Redžu Zeku. U napadima u Belgiji ukupno je ubijen jedan i ranjena tri radnika jugoslovenske ambasade.

Кadri Zeka, jedan od lidera “Organizacije marksista-lenjinista Кosova”, govori okupljenim demonstrantima u Cirihu 1981. godine.

Paralelno sa izvođenjem terorističkih napada albanska emigracija je od aprila do sredine juna organizovala demonstracije u više gradova Zapadne Evrope i SAD. U njima je učestvovalo nekoliko hiljada ljudi. Vodeću ulogu je imala organizacija „Crveni narodni front“ koja je organizovala demonstracije u Bernu, Cirihu, Štutgartu, Dizeldorfu, Minhenu, Stokholmu i Ženevi.

Rast aktivnosti albanske ekstremne emigracije pratilo je novo približavanje sa hrvatskim, proustaškim organizacijama. U Stokholmu je demonstracije organizovao „Albansko-hrvatski komitet“. Okupljeni su nosili fotografije „proljećara“ Tuđmana, Gotovca, Parage, Veselice. Ispred ambasade SFRJ se sukobili sa nekoliko desetina jugoslovenskih radnika koji su se „spontano“ okupili i zaigrali kolo. Tokom demonstracija u Parizu okupljeni su nosili zastave NDH i Velike Albanije. U Frankfurtu 11. aprila demonstracije su organizovali pripadnici ustaške organizacije „Hrvati u egzilu“ i „Crvenog narodnog fronta“. Nosili su transparente na kojima je pisalo da ustaju protiv „ugnjetavanja i mučenja“ u njihovim domovinama Hrvatskoj i Kosovu, tražili su „obustavljanje svih istražnih mera protiv hrvatskog i albanskog naroda“ i da Nemačka stopira kredite Jugoslaviji. U Vašingtonu su demonstracije organizovane 13. aprila i 18. maja. Deljeni su leci na kojima je pisalo: „Pobuna Albanaca je samo početak kraja veštačke višenacionalne jugoslovenske policijske države. Od samog nastavka Jugoslavija je održavana uz pomoć progona, terora i ubistava.“ Okupljeni su pričali o ženama i deci koji su gaženi tenkovima. Govorili su o „više stotina mrtvih, više hiljada uhapšenih“, koje muče pripadnici specijalnih jedinica beogradske vlade. Upozoravali su da se tenkovi i helikopteri američke proizvodnje koriste protiv golorukih omladinaca, žene i dece.

Naslovna strana lista Lirija (Sloboda), koji je Organizacija marksista-lenjinista Кosova štampala u Nemačkoj

Tokom demonstracije je dolazilo do incidenata, pa su 30. maja u Ženevi okupljeni prebili dvojicu novinara beogradske „Politike“ i prištinske „Rilindije“. Od marta 1981, kada su izbile demonstracije Albanaca na Kosovu, pa do leta 1984, albanska ekstremna emigracija je prema evidenciji jugoslovenskog Sekretarijata za inostrane poslove izvela 35 napada i provokativnih akcija (ubistva, paljevine, tuče i slično) protiv jugoslovenskih predstavništava i građana. Najozbiljniji napad se dogodio 3. marta 1982, u klubu radnika „Jugoslavija“ u Briselu. Dvojica državljana SFRJ su ubijena i još dvojica ranjena.

Ukupno je od aprila 1981. pa do kraja 1982. albanske emigracija je organizovala 47 demonstracija u SAD, Kanadi, Australiji i državama Zapadne Evrope. Koristili su svaku priliku da se njihov glas čuje. Dvojica predstavnika „Kosovske lige“ dobili su priliku da na „Glasu Amerike“ 18. juna 1982. izlože razloge okupljanja. Ispričali su da na Kosovu Srbi Albancima uskraćuju sva prava, da su isterali preko milion Albanaca sa njihove zemlje i primorali ih da se presele u Tursku, da su na Kosovu tenkovi, mitraljezi, da traju masovna hapšenja i da je u demonstracijama ubijeno preko 1000 studenata a mnogi su ranjeni. Iako ništa od navedenog nije bilo istina ovakve tvrdnje su nalazile slušaoce. Do kraja 1986. Savezni SUP je registrovao 110 antijugoslovenskih demonstracija koje je organizovala albanska emigracija.

U borbi protiv albanskih i drugih ekstremnih organizacija jugoslovenske emigracije jugoslovenske službe bezbednosti su pokušavale da ostvare saradnju sa službama bezbednosti zemlja iz kojih su emigrantske grupe delovale. Rezultati su najčešće izostajali. U Zapadnoj Nemačkoj, gde se nalazila većina ekonomskih emigranata iz Jugoslavije i gde je snažno uporište imala hrvatska posleratna emigracija, na emigrantske organizacije su tokom šezdesetih gledali kroz prizmu njihovog antikomunizma i loših odnosa SR Nemačke sa SFRJ koja je priznala Istočnu Nemačku. Službe bezbednosti Nemačke su dobro znale ko su najekstremniji emigranti, pa su u vreme posete sekretara za inostrane poslove SFRJ, Mirka Tepavca, Zapadnoj Nemačkoj 1969. sve najopasnije pojedince privremeno uhapsili ili su ih deportovali van zemlje. Ipak, volja za obračunom sa ekstremnom emigracijom nije postojala. Odnos je počeo da se menja tek nakon sporazuma Tito-Brant 1973. Zbog ideoloških razlika saradnja nikada nije dosegla visok nivo. Kada je u Zagrebu 1978. uhapšeno četvoro pripadnika organizacije „Bader Majnhof“ izručenje u Nemačku je uslovljeno izručenjem osam pripadnika proustaške emigracije koji su već duže od godinu dana traženi zbog više terorističkih napada. Dogovor nije postignut, pa su i članovi „Bader Majnhofa“ pušteni jer nisu planirali nikakve akcije u Jugoslaviji. Blagonaklon odnos službi bezbednosti uticao je da Nemačka bude najsnažnije uporište antijugoslovenskih emigrantskih organizacija, uključujući albanske. Takođe, albanska ekstremna emigracija je bila dobro organizovana i u Belgiji i Švajcarskoj.

Slična je bilo i u SAD, drugom velikom uporištu antijugoslovenske emigracije. Američka vlada i službe bezbednosti su pasivno gledale na njihove aktivnosti, čak i kada je 1975. došlo do serije bombaških napada na diplomatska predstavništva SFRJ. Jugoslovenske diplomate su više puta u razgovoru sa američkim kolegama tražile da se onemogući delovanje antijugoslovenskih organizacija na tlu SAD ali je malo šta učinjeno.

Sve do početka osamdesetih jugoslovenske službe bezbednosti su posvećivale puno više pažnje hrvatskim i srpskim emigrantskim organizacijama. Tek nakon demonstracija na Kosovu 1981. u bezbednosnim analizama naglašavana je opasnost od albanskih emigrantskih grupa. Kao odgovor SFRJ na niz terorističkih napada, organizovanje demonstracija i pokušaj povezivanja radikalnih organizacija u emigraciji sa onim na Kosovu u jedinstven, antijugoslovenski front, Službe državne bezbednosti Jugoslavije je (veruje se iako za to nema dokaza) organizovala ubistvo braće Jusufa i Bardoša Gervale i Kadrija Zeke, 1982. u Nemačkoj. Efekat je bio suprotan od očekivanog. Egzekucija trojice lidera separatističkog pokreta izbeglih u Nemačku je samo podstakla dalje ujedinjavanje i rast albanskog nacionalnog pokreta na Kosovu i među emigrantima.

Sredinom osamdesetih albanske emigrantske organizacije masovno su se, makar javno, okrenule tzv. legalističkom načinu delovanja. Javno su se odricali nasilja i nastojali da sebe prikažu kao političku opoziciju totalitarnom komunističkom režimu u Jugoslaviji koji je vršio nasilje nad albanskom manjinom. Pisanjem memoranduma, slanjem pisama, organizovanjem demonstracija i lobiranjem pokušavali su da privuku pažnju najuticajnijih međunarodnih institucija i država. Borili su se za naklonost uglednih pojedinaca, predstavljajući se kao zagovornici političkih i verskih sloboda, ljudskih prava i višepartijskog sistema. Upornim delovanjem do kraja decenije su zadobili podršku Amnesti internešnla, Helsinškog komiteta, Evropske federacije etničkih manjina. U SAD su stekli uticajne pokrovitelje: kongresmene Džozefa Diogardija i Toma Lantoša, senatore Roberta Boba Dola i Alfonsa D’Amata, predsednika Helsinškog komiteta u Senatu SAD, Denisa de Končinija, i mnoge druge.

Za to vreme Jugoslavija je tonula u sve dublju krizu. Svojevrsna simbolična potvrda nesposobnosti jugoslovenskih (i srpskih) komunističkih lidera da razumeju novo doba (i metoda kojima se u njemu treba boriti) dogodila se u februaru 1990. u Briselu. Grupa kriminalaca angažovanih od strane SDB Srbije ubila je emigranta iz Peći, Envera Hadrija, dok je u kolima čekao na semaforu. Hadri je od kraja sedamdesetih pokušavao da kosovsko pitanje pokrene pred Evropskim parlamentom. Najviše zahvaljujući njemu delegacija Evropskog parlamenta je u maju 1989. posetila Prištinu i razgovarala sa albanskim intelektualcima Ibrahimom Rugovom i Redžepom Ćosjom.

Njegovim ubistvom je, simbolički, načinjen pun krug. Albanske emigrantske grupe koje su dugo vremena zagovarale terorizam kao metod borbe okrenule su se, bar na površini, borbi na polju ljudskih prava. Iako su raspolagali sa skromnim resursima i imali diplomatsku podršku samo iz i dalje komunističke Albanije uspešno su zadobijali sve više simpatija i sticali uticajne saveznike. Zakasnili srpski komunistički režim je gubio diplomatsku bitku.

*Zabranjeno je svako komercijalno korišćenje delova teksta, ili teksta u celini, bez dozvole autora. Svi tekstovi objavljeni na sajtu su velikim delom napisani na osnovu dokumentacije koja se nalazi u posedu autora. Svako neovlašćeno korišćenje biće predmet tužbe.