Кrajem pedesetih godina 17. veka, Džon Milton, pedesetogodišnjak tela izmorenog hroničnom bolešću, potpuno slep, pristalica poražene strane u građanskom ratu, razdiran tugom zbog smrti voljene žene i tek rođene ćerke, napisao je „Izbuljeni raj“: ep o padu čoveka i njegovom izgonu iz raja. Miltonovo delo se danas smatra za klasik svetske književnosti, a njegovo ime se spominje zajedno sa Homerom i Vergilijem. Međutim, za razliku od „Ilijade“ i „Eneide“, istoričari ni sa jedne svetske katedre ne proučavaju stihove „Izgubljenog raja“. Logično, reći ćete, jer govori o događajima koji se nikada zaista nisu odigrali, i njihovo proučavanje bi za istoričara imalo vrednost koliko i proučavanje „Alise u zemlji čuda“. Da li je tako?

Miltonovo delo je rezultat decenija prikupljanog znanja i retko velike erudicije. Poznavalac latinskog, grčkog i italijanskog, Milton je proučavao dela crkvenih otaca ali i razne apokrifne spise i tekstove sa raspravama o biblijskim temema napisane u različitim epohama. Dugo planirajući da engleskoj književnosti podari delo dostojno antičkih uzora, odustao je od zamisli da tema njegovog epa bude arturijansko doba, jer nije bio siguran da li je Artur zaista postojao. Takođe, nije želeo ni da piše o britanskoj prošlosti, odbacujući „lažni sjaj čuvenih vitezova u bojevima lažnim“. Smatrao je da njegovi likovi moraju biti istiniti, a za jednog protestanta puritanca nije bilo istinitijih od onih iz Svetog pisma. Na mnogo mesta, poput prikaza Lucifera i njegove pobune, vidljivo je da je Milton podatke crpeo iz više izvora, ukrštao ih, vagao kome će pokloniti poverenje i uklapao ih u širu sliku. Po čemu je onda njegov poduhvat drugačiji od rada jednog istoričara?

Кoliko god se istoričari trudili da od istorije naprave egzaktnu nauku, i sledeći moderne trendove u humanistici sve podvrgnu različitim brojanjima, pisanje istorije ostaje disciplina duha. Milton je, kao puritanac, smatrao da Sveto pismo ne otkriva suštinu Boga, već prilagođava razumevanje božanske promisli ljudskim mogućnostima. Na sebe je preuzeo sličan zadatak: da većini neshvatljivo sažme u shvatljivo, i da priču o počecima ljudskog roda „prilagodi“ ljudskom razumu.

Derida i njegovi sledbenici su u pravu kada govore da istorija, pisana sledeći Tacitov ideal sine ira et studio, ne može da bude napisana. Svi smo robovi diskursa, i „mržnje i naklonosti“ duboko su utkane u nesvesno svakog od nas. Ali, to ne znači da istoriju ne treba pisati. Naprotiv. Ima li većeg izazova nego posvetiti godine, pa i čitav život, nečemu što je unapred osuđeno na nesavršenost? Pišući „Izgubljeni raj“ Milton je pred sebe postavio zadatak da ljudima objasni božiji plan, iako je, sasvim sigurno, bio svestan da je i njegovo razumevanje božanskog nauma sasvim nesavršeno.

Кada sam odlučio da istražujem i pišem o kosovskom pitanju i angažmanu srpskih kritičkih intelektualaca pod komunizmom, što će reći o događajima čiji su mnogi akteri i dalje živi a posledice oseća čitavo društvo čiji sam deo, brzo sam postao svestan da sam zašao na teritoriju gde su „istine“ već utvrđene i narativi zasnovani na njima toliko jaki da im je nemoguće se suprotstaviti. Nisam odustao. Ne zbog tvrdoglavosti da svetu obznanim neku novu „istinu“ niti iz destruktivnog samozadovoljstva idejom da ću postati jeretik. Ne, već zato što sam osetio da sam pronašao svoju priču.

Dugo nisam znao kao da joj pristupim. Sledio sam sva pravila zanata. Preda mnom su bile stotine listova sa podacima izvučenim iz neprebrojnih dokumenata. Ali, kad god bih uzeo da čitam reči koje bih stavio na papir, izgledale su mi prazno. U jednom od trenutka razočarenja sa police sam uzeo Miltonov spev. Čitajući nezgrapni, epski nadahnuti prevod Milovana Đilasa, učinilo mi se da vidim iza priče koja je na površini tekla. Izgubljeni raj se nalazi u nama samima, a sati diktiranja nizova stihova za starog i slepog Miltona bili su način da ga ponovo stekne.

Кada sam ponovo u ruke uzeo hrpu svojih papira znao sam šta treba da učinim: da pričam priču, nijednog trenutka ne odstupajući od onog za šta sam uveren da je istina, baš kao što je duboko pobožni Milton izabrao svoju temu uveren u njenu istinitost.

Prvo poglavlje svoje priče ispričao sam u knjizi koju sam objavio. Napisana je u skladu sa pravilima struke i, obimna i često nezgrapna, prvenstveno je namenjena ljudima od struke. Ali, tema koju razotkrivaju dokumenta na osnovu kojih pišem svoju priču govore o događajima koji zanimaju još mnoge, pored istoričara zatvorenih u svoje kabinete. Otuda ideja za ovaj sajt: da bude mesto na kome ću objavljivati isečke iz svoje priče, za one koje ona zanima.

Svi navodi u tekstovima su zasnovani na arhivskim dokumentima. Neki od tekstova će biti uprošćeni delovi knjige (i knjiga) koje sam objavio. Drugi, iz knjiga i radova koji se tek pišu. Za kolege koje možda neki od tekstova zainteresuje uvek ću biti tu da ih uputim u dokumenta na osnovu kojih je napisan. Za ostale, ovo je moj pokušaj da mnoštvo često nepovezanih podataka sažmem u nešto shvatljivo i lako razumljivo.

Ovo je moja priča. Ovo je moja potraga za izgubljenim rajem.